Privreda

Nauru, raj kome je istekao rok trajanja

Nauru, raj kome je istekao rok trajanja
Foto: N.N. | Nauru, raj kome je istekao rok trajanja
N.N.

JAREN - Nauru, ostrvska država u Mikroneziji udaljena samo 42 kilometra južno od Ekvatora i s površinom od svega 21 km², najmanja je nezavisna republika na svijetu.

Osim što nema glavni grad i broji svega 10.000 stanovnika, poseban kuriozitet države, za koju mnogi nikada nisu ni čuli, je da je osamdesetih godina prošlog vijeka važila za jednu od najbogatijih nacija na planeti, da bi je južnoafrički magazin "BusinessTech" rangirao kao jednu od najsiromašnijih u 2017. godini. Glavni razlozi za takav preokret su korumpirani političari, nepoznavanje osnovnih ekonomskih principa, ali i razmaženost samih stanovnika.

Zahvaljujući ogromnim količinama ptičjeg izmeta, stanovnici Naurua naslijedili su zemljište bogato fosfatom, koji se koristi za đubrivo i mnoge druge proizvode. Nakon sticanja nezavisnosti živjeli su samo od njegovog izvoza, ne ulažući u razvoj bilo koje druge djelatnosti. Kada su se zalihe potrošile, od nacije koja se osamdesetih godina prošlog vijeka rasipala kao u raju i slovila za jednu od najbogatijih, sada je među najsiromašnijima.

Ovo malo koralno ostrvo usred Pacifičkog okeana je mnogo prije nego što su ga naselili ljudi služilo pticama kao - toalet. Naime, lokalni galebovi su tokom lova po moru ovaj komad zemlje koristili za odlaganje svog organskog otpada. Ono što su ostavili za sobom je vremenom kalcifikovano i dobijeno je zemljište bogato fosfatom, koji se u moderno vrijeme koristi za đubrivo i mnoge druge proizvode. Pošto je početkom 20. vijeka otkriveno bogatstvo zemljišta na ostrvu, nekoliko država je pokušalo da ga kolonizuje. Vladari Naurua su se smjenjivali od Nijemaca, preko Australijanaca do Japanaca, sve dok ova mala zemlja nije proglasila nezavisnost 1968. godine.

Nezavisni i slobodni, građani Naurua su željeli da u potpunosti iskoriste sve što im priroda pruža, posebno što je tih godina izvoz fosfata i proizvoda nastalih od njih bio veoma isplativ. Primjera radi, 1975. godine je država koja se bavila jedino ovom privrednom granom prihodovala 2,5 milijardi dolara, što je bilo više nego dovoljno za lagodan život tadašnjih 7.000 stanovnika. Građani su masovno kupovali automobile i nekretnine, sagrađeni su i hotel i golf teren, a osnovana je čak i avio-kompanija radi dovoženja hrane sa Zapada.

Država nije uvela poreze, a istovremeno je zapošljavala 95% stanovništva, davala im izdašne plate, svakom je obezbijedila stan, a školstvo i zdravstveno osiguranje bili su besplatni, kao i struja i telefoni. U ovom razdoblju je u prosjeku svaki Nauruanac imao dva do tri automobila i jedan motorni brod, a bili su i prilično uobičajeni izleti avionom u Australiju, većinom radi kupovine. Sreći je počeo da se nazire kraj s iscrpljivanjem rezervi fosfata - resursa od kojeg je zavisila cijela država, budući da u međuvremenu nije razvijana nijedna druga privredna grana, a poljoprivreda je onemogućena usljed uništavanja zemljišta ekstrakcijom fosfata. Nauru ne samo da više nije imao šta da izvozi, nije čak imao ni šta da proizvodi.

No, ispostavilo se da u zlatna vremena država nije bila velikodušna samo prema svojim stanovnicima. Djuk Minks, jedan od finansijskih savjetnika Naurua, nagovorio je vlast da finansira i skupu predstavu na londonskom Vest endu. On je, naime, prije konsultantske i bankarske karijere radio kao roudi britanskog pop benda "Unit 4+2". Nastavio je da se druži s pjevačem te grupe i zajedno s njim napisao mjuzikl o životu Leonarda da Vinčija. Njegovo postavljanje i izvođenje platio je Nauru. Mjuzikl je, pak, bio krajnje opskuran i vulgaran, a kritika ga je proglasila jednom od najkatastrofalnijih predstava ikada izvedenih u Londonu. Iako nije igrala ni mjesec dana na sceni, koštala je državnu blagajnu Naurua sedam miliona dolara. I mada to nije bila najveća promašena investicija male države - najviše je iznervirala javnost.

Suočena s mnoštvom gubitaka i sve manje prihoda od fosfata, lokalna vlast je nastavila da traži nova mjesta i djelatnosti za ulaganje. Devedesetih je to bio internet, ali se novac nije ulagao u potrebnu infrastrukturu niti u softvere, već u onlajn oglase kojima su nudili svakome ko ima 20.000 dolara da otvori banku u Nauruu. Ovu priliku, s veoma liberalnim monetarnim pravilima kakve je ostrvska država uspostavila, iskoristila je ruska mafija za pranje kriminalom stečenog novca. Procjenjuje se da su kroz Nauru provukli na desetine milijardi dolara. No, ni ovo nije donijelo očekivani privredni napredak. Država je doslovno ostala bez ijednog jedinog dolara. Centralna banka je doživjela krah, prekomorske nekretnine u vlasništvu države su zaplijenjene na ime dugova, isto kao i avioni, koji su oduzeti direktno s piste. Nezaposlenost je dostigla stopu od 90%, a školski sistem je propao, čime su uništeni životi nekoliko generacija. Nauru je počeo da se dovija na razne načine kako bi nabavio novac. Između ostalog, koristio je i članstvo u UN radi priznavanja novih država, poput Kosova, Južne Osetije i Abhazije, u zamjenu za desetine miliona dolara.

Na kraju je morao da prihvati međunarodnu pomoć, ali ona, kako se ispostavilo, nije bila bezuslovna. U avgustu 2001. Nauru je primio 434 izbjeglice iz Avganistana, Pakistana i i Šri Lanke, koje Australija, najveći finansijer ovog malog ostrva, nije željela. Australijski glasači su vršili pritisak na političare da pooštre imigrantsku politiku pa su se dosjetili kako da ubiju dvije muve jednim udarcem - da se u svjetskoj javnosti prikažu kao kosmopolite, a da ne primaju azilante. Preusmjeravali su pridošlice u izbjegličke centre u siromašnim državama poput Naurua i Papue Nove Gvineje, gdje su životni uslovi bili toliko loši da su mogli poslužiti i kao efikasno sredstvo za odvraćanje izbjeglica da uopšte razmišljaju o Australiji kao opciji.

Vlasti Naurua su zbog prevelikog broja izbjeglica i nedostatka čiste vode zatvorile izbjeglički kamp 2007, ali je Australija obezbijedila nova finanijska sredstva kako bi se ponovo otvorio 2012. godine. Azilanti su tretirani gotovo kao zatvorenici. Pored nehumanih životnih uslova, bilo im je zabranjeno da izlaze i da kontaktiraju s lokalnim stanovništvom, a uprkos nastojanjima australijskih vlasti da se informacije cenzurišu - od pravnih sankcija do naplaćivanja viza novinarima u iznosu od 8.000 dolara po danu, činjenice o različitim vidovima zlostavljanja izbjeglica su, ipak, doprle u javnost. Protestovali su i stanovnici Naurua protiv australijske politike prema migrantima, pa se sada pregovara o njihovom premještanju na humanija mjesta.

Nauru trenutno živi od finansijske pomoći drugih zemalja, uglavnom Australije, koja je dugi niz godina tamo kopala fosfat besplatno, pa sada to plaća. No, decenijska iskopavanja fosfata su toliko uništila životnu sredinu, da je oko 70 odsto ostrva postalo nenaseljivo. Vegetacija je uništena, ali se zato nagomilao otpad, a pošto nema plodnog zemljišta hrana mora da se uvozi i to ona najlošija, jer država više nema novca. Posljedice su takve da je prosječan životni vijek stanovnika svega 55 godina, od dijabetesa boluje polovina populacije, koja se svrstava i među najgojaznije u svijetu.

Više od 3.000 stanovnika Naurua danas su stranci: Australijanci rade kao ljekari, menadžeri i inženjeri, Kinezi drže restorane i prodavnice, dok domaći stanovnici uglavnom rade fizičke poslove. Lokalno stanovništvo skupo je platilo strmoglav pad standarda. Najuočljiviji primjer je da umjesto nekada besplatnog školstva za sve, sada svega trećina djece ide u srednju školu, dok svi ostali odmah nakon osnovnog obrazovanja kreću da rade teške fizičke poslove.

(Biznis&Finansije)

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije