U susret četvrtoj licitaciji za banjalučku Drvnu industriju "Vrbas", radnike, stečajnog upravnika i sve koji žele da priča o prodaji državnog kapitala, koja se nepotrebno odužila, dobije srećan kraj muči ponovo isto - dilema da li će se konačno pojaviti pošten kupac
Svi koji žele da "Vrbas" vrati stari sjaj strahuju od ponavljanja gorkog iskustva iz prošlosti. Već tri puta oko "Vrbasa" su se motali kojekakvi "investitori" i pilandžije i davali velika obećanja. Da nije žalosno bilo bi smiješno vidjeti kako na izlicitiranih dvadeset i kusur miliona maraka ruku diže čovjek u pocijepanoj jakni i poderanim cipelama. Valjda i sam svjestan da ga izgled odaje vadio se da zastupa ozbiljne kupce koji imaju ozbiljne planove sa "Vrbasom" u čije će modernizovanje uložiti milione maraka. I tako tri puta po tri prvorangirana "ozbiljna" kupca, kako se od takvih moglo i očekivati, neslavno završiše svoju epizodu s "Vrbasom".
Sve to su im omogućavali i oni koji su određivali "stroge" uslove za učešće na licitacijama. Zaboga, trebalo je uplatiti cijelih 10.000 maraka za "vizu" za licitaciju. To jasno govori u kakvoj se klopci našao "Vrbas" koji, da zlo bude još veće, ima perspektivu. I skrhana fabrika, kakva je danas, proizvodi i ostavlja nadu za bolje dane. Ali naprijed nije mogla. Njenu prodaju blokirali su privatnici, kojima nije stalo da ona proradi punim kapacitetom, a nije im bilo ni teško da svaka tri-četiri mjeseca bace po 10.000 maraka i gurnu "Vrbas" još dublje u ambis.
Pred četvrtu epizodu donesena su strožija pravila koja su svjetlo na kraju tunela za sve u "Vrbasu".