JAUNDE Kamerunski aktivista postao je heroj nakon što je uspio da preusmjeri globalizacijsku trgovinsku bujicu i razbije odomaćen stav o Afrikancima kao nemoćnim žrtvama svjetskih trgovinskih tokova.
Priča počinje kada su se na kamerunskim tržnicama pojavili jeftini pileći bataci iz Evrope, tjerajući u očaj kamerunske seljake, koji zbog njih nisu uspijevali da prodaju vlastite piliće. U Kamerun su pileći bataci uvoženi i prodavani po dampinškim cijenama od tek 1,20 evra po kilogramu. S druge strane, domaći pilići prodaju se isključivo živi i to po dvostruko višoj cijeni.
Kamerunski uzgajivači su došli na ivicu propasti jer su mnogi od njih uzeli kredite kako bi finansirali gradnju peradarnika i profitirali od strukturnih promjena u zemlji, ponajprije migracije stanovništva iz sela u grad u potrazi za poslom i boljim životom. To je značilo da se više ne mogu prehranjivati pšenicom, mlijekom i mesom iz vlastite proizvodnje.
Tu su trebali uskočiti uzgajivači. Neki su se od njih čak udružili i nabavili piliće koje su uzgojile i genetski projektovale poznate svjetske kompanije. Pojava uvezenih bataka pomrsila je, međutim, planove kamerunskih uzgajivača čiji protivnik nisu bili samo inostrani proizvođači već i evropski potrošači. Naime, upravo su oni funkcionisali kao okidač kobne lančane reakcije, koja počinje u evropskim supermarketima u Evropi i SAD, a završava na tržnicama u Kamerunu. Problem je u tome što potrošači u Evropi i Americi i ostalim bogatim zemljama svijeta kupuju samo prsa peradi, iskoštena i bez masnoća i kožice. Ostatak je na tim tržištima gotovo nemoguće prodati. Tako pileće noge obično završavaju u Tajlandu, iznutrice na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, krilca u Kini, a bataci u Japanu, Meksiku i u afričkim zemljama.
Samo uzgajivači u EU isporučuju godišnje 225.000 tona dijelova peradi u zemlje nastale na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, 144.000 tona u afričke zemlje, 170.000 tona na Bliski, a 50.000 tona na Daleki istok.
Cijenu mesa koje se u Evropi smatra nepoželjnim ne određuju toliko troškovi proizvodnje koliko troškovi zbrinjavanja u slučaju da ne bude prodato. Proizvođač je u pravilu ostvario dobit već prodajom fileta, a prodaja ostalih dijelova je svojevrstan bonus. Stoga se meso isporučuje po veoma niskim cijenama hiljade kilometara od zemlje proizvodnje.
Generalni sekretar Udruženja kamerunskih seljaka `Saild` Bernard Njonga odlučio je da zaustavi najezdu bataka iz Evrope. Podmitivši carinike došao je do podataka o inostranim dobavljačima i njihovim partnerima u Kamerunu. Njonga je uspio dokazati i korupciju u kamerunskom ministarstvu poljoprivrede, a njegov sljedeći cilj bilo je potkopavanje imidža uvezenog mesa. Podaci koje mu je dostavio radnik centra koji obavlja veterinarsku inspekciju bataka otkrili su da čak 85 odsto bataka nije bilo za ljudsku prehranu jer su trgovci duboko zamrznuto meso transportovali na tržnice na previsokim temperaturama. Njonga je nakon toga pokrenuo široku akciju, štampajući brošure i letke s mrtvačkim glavama i upozorenjima `Opasno po život!`. Uz to je Kameruncima držao predavanja o štetnosti uvezene piletine, pa čak organizovao i proteste. Akcija je poprimila velike razmjere, a kad su se za nju zainteresovali i mediji, reagovale su i vlasti.
Kamerunski predsjednik Pol Bija udvostručio je carinu na uvezenu perad i oslobodio kamerunske poljoprivrednike obveze plaćanja PDV-a na piliće. Uz dvostruko veću varinu uvoznici piletine sada plaćaju i PDV. Ceh je platio i resorni ministar kojeg je predsjednik smijenio.
Nakon toga uvoznici su odustali od posla i uvoz piletine je zabilježio nagli pad, a na kamerunskim tržnicama, na zadovoljstvo domaćih peradara, ponovno se prodaju samo cijeli, živi pilići.
Uvoznici se okrenuli ribi, bataci završili u Gani
Kad je kamerunski junak Bernard Njonga ostvario što je želio i zatvorio kamerunsko tržište za uvoz evropskih pilića, bivši glavni uvoznik peradi, holandska kompanija `Kuehne + Heitz`, preorijentisala se na ribu i postala prvi snabdjevač Kameruna. Pileći bataci, pak, nastavljaju put do Gane.