BiH je jedna od rijetkih evropskih država koja pri izradi analiza, studija i tehnične dokumentacije o resursima kojima raspolaže koristi podatke stare 15 i više godina.
Primjer koji potvrđuje pravilo su rijeke za koje lokalne, entitetske i državne institucije nemaju novih podataka o njihovom vodostaju, a kamoli o svim ostalim karakteristikama potrebnim, primjera radi, potencijalnim investitorima koji žele gradili hidroelektrane ili se baviti uzgojem ribe. Zbog tih nedostatka, investitori su prinuđeni sami plaćati skupa istraživanja, poslije čega ih proslijede nadležnim javnim organima koji tek tada dobiju uvid u pravu situaciju.
Ponekad se znalo dešavati i da koncesionari dobiju dozvolu za izgradnju mini-hidroelektrane na bazi podataka starih dvadesetak godina, iako su u međuvremenu presušili neki izvori, pogotovo u vrijeme ratne i poratne bespoštedne sječe šuma.
U radu naših vlastodržaca izgleda još prolaze analize s okvirnim odokativnim podacima, što je praksa koja je iščezla i u zemljama centralne Afrike. Možda to ni ne treba da čudi ako je činjenica da ne znamo ni koliko nas ima u BiH.
Neko će možda reći da je u najmanju ruku neprimjereno tražiti od vlasti da izračunaju hemijski sastav svakog potoka, a da prije toga nismo izvršili ni popis stanovništva. Ako tako gledamo na stvari, šta je onda rješenje? Ozbiljna zemlja, ili ona koja bi tome trebalo da teži, ne smije dopustiti da jedan problem čeka rješenje drugog, već prionuti na posao kako bi se koliko-toliko nadoknadilo izgubljeno vrijeme.