Berendika i Lazić za "Nezavisne": Duško Trifunović je bio popularan i potcijenjen genijalac

Dokumentarac "Život je maskenbal", rađen po scenariju Saše Berendike i u režiji Branka Lazića, koji govori o životu i djelu pjesnika Duška Trifunovića, biće premijerno prikazan na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) u nedjelju u 21 čas.

Simbolično, film će biti prikazan na osamnaestu godišnjicu Trifunovićeve smrti, koja ga je zadesila u Novom Sadu 28. januara 2006. godine. Od njegovog rođenja u Sijekovcu kod Broda 1933. do tog datuma puno toga je stalo, a film i prati njegove životne uspone i padove, koje je kroz prenesena značenja utkao i u svoju poeziju.

U film je stalo mnogo, od činjenice na koji način je njegovu poeziju prihvatala i odbacivala akademska zajednica, što je usko povezano sa popularnošću njegovih pjesama među najširim masama, preko toga kako je svojim djelom promijenio tok popularne muzike u Sarajevu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, sve do svjedočanstava kako je živio u izbjeglištvu ili, sam je znao reći, izmaglištvu u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima.

Pretpremijerna projekcija za medije već je upriličena u konferencijskoj sali RTRS, a pred televizijsku premijeru o filmu su više za "Nezavisne" govorili Branko Lazić i Saša Berendika.

NN: Kako ste došli na ideju da sam Duško Trifunović, uz pomoć arhivskih snimaka, bude narator filma o sebi?

LAZIĆ: Prvo, meni je bilo logično poslije filma o Ćopiću, a radili smo taj film prije godinu dana, da radimo film o Dušku Trifunoviću. Veoma sličnu nit sam našao kod Branka i kod njega, tu šarmantnu sa jedne strane varijantu i sa druge strane jednu tragičnu i tužnu priču koju su njih dvojica duboko u sebi nosila. Meni je odmah u početku bila ideja da od parčića Duškovih izjava sklopimo jednu priču gdje će on sam biti narator. Nije bilo razloga da to bude neko drugi, jer Duško Trifunović je bio vrhunski pripovjedač. Drugi ljudi koji su pričali o njemu u filmu samo su nadopunjavali stvari koje je on ranije govorio, pričali su anegdote, iskazivali kontekst nekog vremena i davali ocjene o poeziji i o odnosu kritike prema Duškovoj poeziji.

NN: Da li to znači da je bilo više montažerskog nego snimateljskog posla?

LAZIĆ: Bilo je i jednog i drugog, mada je montažerski posao bio veoma težak zato što je bilo strašno puno materijala. Ipak, veoma teško je bilo pronaći materijal u Novom Sadu i na Televiziji Beograd iz Duškovih poznijih godina. Taj materijal je bio dragocjen jer govori o drugoj strani Duška Trifunovića. On je veoma dobro skrivao samog sebe. Zbog toga se film i zove onako kako se zove. Duško je vrlo rijetko govorio zbilja ono što misli. Skrivao se iza svoje poezije, estradnih nastupa i ostalog. Ti momenti su u stvari nama bili bitni za cijelu priču.

NN: Saša, koliko su za Vas slični Ćopić i Trifunović?

BERENDIKA: Ima tu zaista dosta zajedničkih tačaka i momenata. Kada čovjek krene da istražuje i nanovo čita djelo jednog i drugog, to se primijeti. Ne pripadaju oni  istoj generaciji. Epohe se donekle i poklapaju. Međutim, u biografskom smislu možemo da kažemo da su imali slično djetinjstvo. I jedan i drugi su odrastali bez oca. I jedan i drugi imali su sličan poriv za pisanjem. Dušku su od početka lijepljene etikete: pjesnik radnik, estradni pjesnik, popularni pjesnik, kao da je popularnost isključivala to da je kvalitetan. Tako je izgledalo u javnom habitusu, a on je svaki put sebe iznova gradio. Sa ogromnim radom i trudom, uz neku muku, on je morao da stekne i da stvori svoje ime i među akademskom zajednicom i u širokim narodnim krugovima, jer niko iza njega nije stajao. Valere tuge koji se pojavljuju, a koje možete vidjeti u filmu, čak i nekog jeda i gorčine, on je vješto krio. Mada, ako čovjek uđe u dublje slojeve njegove književnosti, njegovog djela, čak i njegovih intervjua i svih javnih nastupa, može i te kako da vidi pritajenu jetkost, ironiju i samoironiju.

NN: Da li i danas, skoro dvadeset godina nakon smrti Duška Trifunovića, i dalje važi ona rečenica Rajka Petrova Noga koja se pojavljuje u filmu, a koja kaže da je on više poznat nego čitan? Da li se nešto u međuvremenu promijenilo?

LAZIĆ: Ne znam da li se promijenilo, a ja se nadam da će da se promijeni. Ovaj film je samo mali pokušaj da ljudima ukažemo na njega. Možda se nešto promijeni, ali čisto sumnjam. Možda dobije još koju ulicu, trg ili bistu. Međutim, mi nismo skloni tome da one ljude koji su autohtono odavde i koji vrijede stavimo na mjesto gdje bi trabalo da budu. Uglavnom negiramo njihov kvalitet. Dvadeset godina je jedna sasvim dovoljna distanca da zbilja shvatimo da smo živjeli u vremenu jednog genijalca.

BERENDIKA: Dodao bih samo da su se ipak desili neki pomaci u posljednjih desetak godina. Postoji jedan doktorat na temu pjesništva i poezije Duška Trifunovića. Riječ je o doktoratu Miloša Zupca, sina Pere Zupca, pjesnika i Duškovog prijatelja. To je prvi doktorat na temu Duškove poezije. Zoran Paunović, jedan od sagovornika iz filma i član Srpske akademije nauka i umjetnosti, bio je u komisiji. On je i ključni čovjek koji je pomakao barijere i obrasce šta bi trebalo da bude tema za doktorat, a šta ne. U svijetu se dosta pominje Bob Dilan koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a koji dolazi iz popularne muzike. Duško je napisao dosta tekstova za popularnu muziku, među kojima je mnogo vrijedne poezije, a pritom se zanemaruje priča da je on i prije toga bio  vrednovan od strane univerzitetske i akademske kritike kao vrhunski pjesnik. Njegove prve zbirke pjesama su nagrađivane, ušao je u brojne antologije srpske i jugoslovenske književnosti, a kada je počeo da radi na televiziji, doživljavao je padove i sklanjanja u fioke od strane akademske zajednice ili ljudi koji su u jednom vremenu bilježili i bojili ideološko, političko i društveno stanje. Ćopiću se slično dešavalo kada je proglašavan partizanskim piscem ili piscem za djecu.

NN: Da li je bilo onih koji su odbili da se pojave kao sagovornici u filmu?

LAZIĆ: Ima sagovornika koji su odbili da se pojave u filmu. Ima i sagovornika koji su obećali da će se pojaviti pa se nisu pojavili. Ne bih naravno da navodim njihova imena, nije fer i neću od toga da pravim naslov za novine. Duško je ovdje bitan, film je bitan, Duškov život i poezija su bitni. Moram da naglasim da je bilo i takvih sagovornika koji su rekli da nema problema, da će izaći u susret za sve šta treba, kada god i gdje god da treba. Odmah su se odazvali jer imaju respekt, neku vrstu ljubavi i duga prema njemu.

NN: Dakle, niste imali velikih tehničkih poteškoća?

LAZIĆ: Film je u principu bilo lako snimiti, a ja film uvijek režiram u montaži. Sakupljam parčiće mozaika u snimanju, u arhivama i ostalim stvarima, a film nastaje i režira se u montaži. Da li je bilo lako? Nije bilo lako, ali nije bilo ni teško. Bilo je veoma zanimljivo.

NN: Kao autori filma i vi ste na neki način uspjeli prikriti dijelove Duškovog privatnog, porodičnog života. Da li slučajno ili namjerno?

BERENDIKA: Jednim dijelom arhivski materijal i intervjui su diktirali tok priče, a sa druge strane Duškov porodični život je manje važan za poznavanje njegovog lika i djela kod najšire javnosti. To su dvije stvari koje su najdirektnije uticale da dobijemo priču ovakvu kakva jeste.

LAZIĆ: Ima porodičnog, ali na jedan lijep način. Na način kako je on svoju porodicu i djecu pominjao u javnosti. Ima jedan predivan segment u filmu kada Duško priča na koji način su mu sopstvena djeca pomogla u pisanju.

NN: Za kraj jedno hipotetičko pitanje, da li će se ponoviti vrijeme u kojem će glavnu riječ voditi ljudi poput Duška Trifunovića?

LAZIĆ: Možda svijet treba da propadne, da se ljudi zasite svega nametnutog, pa da se desi nova revolucija, možda opet neka 1968. godina i da ona izbaci neke ljude kao što su Duško Trifunović. Istorija je čudna stvar.

BERENDIKA: Iskreno se nadam da će se ponovo pojaviti ljudi poput njega, samo bi trebalo da budu na adekvatnom mjestu. U filmu se pominje da je Duško Trifunović osjetio novi val sa svim tim talentovanim muzičarima, pa je on i potcrtavao kraj dvadesetog vijeka kao nešto što je skroz drugačije govoreći da se vrijeme s početka sedamdesetih godina više nikada neće ponoviti. Potrebno je hiljadu faktora da se poklopi da se pojavi nešto značajno za generacije ljudi, da neko osjeti duh vremena i govori o njemu. Duško Trifunović je osjetio duh vremena i doprinio tome da se taj duh duže zadrži, da se urade bolji rezultati nego što bi bili bez njega.