"Duhovi Sarajeva" je prvi film sarajevskog režisera Dejana Radonića. Ovaj film govori o dva sarajevska mangupa, Piku i Trefu, i splitskoj studentici Olji, koja se umiješa u njihov život.
Oni pokušavaju da na razne nelegalne načine dođu do sredstava za obnovu trebevićke žičare i za to vrijeme prolaze kroz razne dogodovštine. Film je premijerno prikazan u sarajevskoj "Zetri", a zatim i u drugim gradovima BiH.
NN: Kakve su Vaše reakcije poslije premijera u Sarajevu i Banjaluci?
RADONIĆ: Jako mi je drago da smo uspjeli uvezati Sarajevo, Banjaluku, Bihać i Tuzlu. To je način kako jedan režiser može da podijeli uspjeh sa svojim sugrađanima, da cijeloj državi pokaže što je uradio. Premijera u Sarajevu se malo otela kontroli. Iz dana u dan navala ljudi se više nije mogla kontrolisati, sa pet hiljada na šest, na kraju do osam hiljada. Karte su prodavali i na crno.
NN: Ovo Vam je prvi film?
RADONIĆ: Dugo sam televizijski reditelj, na državnoj, zatim na Federalnoj televiziji. Ne znam na koliko filmova sam prije rata bio asistent velikim rediteljima, na dramama i serijama, od Mirze Idrizovića, Ace Jevđevića, Ademira Kenovića. Ja sam fascinirani ljubitelj pokretne slike.
NN: Ideja za ovaj film je došla kao dio humanitarne akcije za žičaru ili je Enver Puška prethodno napisao scenario?
RADONIĆ: Sve se poklopilo, naša priča i ideja. Mi smo drugovi već 20 godina i uvijek smo maštali da ćemo jednog dana napraviti naš film. Puška je uvijek bio čovjek od pera, a ja sam čovjek od kamere. On je dao ideju, priču, koja mi je bila pitljiva i draga, onda sam ja dodao neke svoje ideje, koje je on upakovao na svoj način, i tako su nastali "Duhovi Sarajeva".
NN: Kako ste došli do Severine i Davora Janjića? Oni su ujedno i koproducenti.
RADONIĆ: Oni su jednostavno morali da budu koproducenti, jer mi nismo mogli da im isplatimo honorar. To su ultrazvijezde, ljudi od karijere, iza kojih stoji dugi niz uspješnosti.
NN: Zbog čega je lik Oljinog brata u filmu imaginaran?
RADONIĆ: Mislim da se ne treba sve razotkrivati, treba da bude malo bajke u svemu tome, treba da ostane nešto nedorečeno. Napravili smo jedan nedorečen film u smislu da su na kraju stavljene tri tačke, ne zato što smo odmah razmišljali o nastavku, nego je bolje imati tri dobre tačke nego jednu lošu tačku. Kada smo sve složili, zamislio sam da kraj bude upravo takav, da ljudima ostavi prostora za razmišljanje.
NN: Razjasnite enigmu nastavka. Hoće li se on desiti?
RADONIĆ: Nije to enigma, nego je logičan slijed koji treba da se desi. Ipak, apsolutno sve je otvoreno, jer treba da pustimo da film odigra svoje. Tek predstoje Hrvatska, Srbija, Slovenija, Makedonija, Turska pa čak i Australija i SAD. Da vidimo da li smo uradili pravu stvar, a onda ćemo da procijenimo potrebu za nastavkom. Priča postoji, a da li će se zvati "Duhovi Sarajeva 2" ili nekako drugačije, to nije bitno!
NN: Kako ocjenjujete saradnju s Harijem Varešanovićem?
RADONIĆ: Hari je sjajan individualac. U studiju su prvih dana bile rovovske borbe; on je imao svoju barikadu, a ja svoju sa argumentima. Htio sam da napravimo jedan minimalizam, da uđe u uho, jer je muzika još jedna bitna slika unutar filma. Jedva sam ga natjerao da otpjeva najavnu špicu bez muzike. Ta melodija je meni jedan od najdražih segmenata filma.
NN: Bilo je puno problema tokom snimanja. Slomili ste nogu i na snimanje dolazili na štakama! Kako se to desilo?
RADONIĆ: Desilo se to petnaestak dana prije snimanja filma na Bjelašnici, na skijanju. Iako 35 godina skijam i ne znam da li sam pet puta pao u životu, uspio sam da slomim nogu. Sada kada se sjetim, ne mogu da vjerujem. Kako je uspjelo snimanje znamo samo ja i moja ekipa, koja mi je u svakom trenutku pomagala.
NN: Da li je to jedan od razloga za odlaganje filma?
RADONIĆ: Nije u pitanju odlaganje. Mi smo znali da će se film u ovo vrijeme pojaviti, jer je to jedan dug proces. Kada završiš snimanje ide montaža, pa moraš da skupiš novac za montažu. Skupiš novac, završiš montažu, zatim treba da se uradi muzika; moraš opet da nađeš novac za to. Zatim ulaziš u pripremu filma za kino-distribuciju. Zatim ti pomognu ljudi iz "Blitz" filma, ne znaju te, a pomognu ti kao prijatelji. Jednostavno ulaziš u mašinu, gdje ti treba vrijeme da se sve realizuje.
NN: Šta će biti sa trebevićkom žičarom poslije svega? Hoće li biti obnovljena?
RADONIĆ: Kada smo snimali film nikakve priče nije bilo oko toga. Poslije pola godine grad je pokrenuo kampanju, pa je ispalo kao da su grad i gradonačelnik napisali sinopsis našeg filma. Naš film je koncipiran na tome, a oni pokreću kampanju. Rekao sam: "Ljudi, ako ne možete pomoći finansijski, evo vam film i budite uz njega". Stali su iza filma tako da akcija traje nesmetano.
Tabela vječnih
NN: Koji su Vam filmski uzori i koje filmove volite da gledate?
RADONIĆ: Dugo sam imao svojih pet top-filmova, ali mi je tu koncepciju poremetio jedan film. Istina, emotivno gledam na sve to. Najviše volim film Hajrudina Krvavca "Valter brani Sarajevo", drugi je "Sjećaš li se Doli Bel" Emira Kusturice. Ne znam zbog čega, ali "Ben Hur" Vilijema Vajlera je imao jedan šarm zbog megalomanske produkcije, upakovane u jednostavnu priču koju pričaju četiri lika. Tu tabelu vječnih mi je poremetio "Pakao" Danisa Tanovića.