Ivan Plazibat dobro je poznato ime u pozorišnim režiserskim krugovima, ne samo u Hrvatskoj, gdje živi i radi, već i daleko van granica njegove matične zemlje.
Zahvaljujući jedinstvenom pristupu komadima koje režira, Plazibatovo ime nije promaklo ni ekipi Gradskog pozorišta "Jazavac" u Banjaluci, gdje je režirao predstavu "Skupština", prema motivima teksta "Porodična skupština" Kristine Klemente, a koja će premijerno biti izvedena sutra veče od 20 časova.
Plazibatov rad nagrađen je i brojnim priznanjima, a neke od predstava koje je režirao su "Preobrazba" (HNK Split), "Obitelj" (HNK Split), "Kroćenje goropadnice (HNK Split), a pod njegovom režiserskom palicom nastale su i neke od predstava za djecu. U intervjuu za "Nezavisne" govori o saradnji sa banjalučkim teatrom, o nesagledivim posljedicama koje je pandemija ostavila na pozorište, ali i nekim planovima.
NN: U Gradskom pozorištu "Jazavac" režirali ste komad "Skupština", koji, kako ste naveli, otvara jedno važno pitanje: Kako u ovakvom svijetu vaspitavati djecu da budu odgovorni i časni ljudi? Da li predstava daje odgovor na to pitanje, ili je na svakom od nas individualno da pronađe rješenje?
PLAZIBAT: Bojim se da nijedna predstava ne može dati odgovor na to pitanje. Ovdje je riječ o ljudima koji balansiraju hodajući po žici između života i ideala i taj hod izvor je niza komičnih situacija. Priču o obitelji koja i najbanalnije dogovore poput rasporeda pranja suđa rješava svojom porodičnom skupštinom smjestili smo u BiH danas i ovdje. Neprestano smo improvizacijama radili da tekst postane "naš". Odgovor na pitanje možda najbolje oslikava izreka koju sam ovih dana čuo: "Lako je onom Bearu Gryllsu preživjeti u prašumi ili pustinji. Ajde nek dođe u Bosnu na platu od 300 maraka i petoro djece".
NN: Da li ste zadovoljni saradnjom s ovdašnjim glumcima i hoće li ova predstava otvoriti vrata i za neke buduće saradnje sa banjalučkim teatrima i glumcima?
PLAZIBAT: Ovo je prva predstava koju radim izvan Hrvatske i sretan sam što sam imao priliku da se pronađem ljudski i teatarski sa tako divnim ljudima i glumcima kao što su Aleksandar Stojković, Anja Ilić, Nataša Ivančević, Senad Milanović i Marko Nedeljković. Jedan od bitnijih tekstova za svakog kazališnog čovjeka je da vidi može li se razumjeti i stvarati zajedno sa glumcima izvan svoje sredine. Drago mi je bilo da vidim da mogu biti redatelj i izvan Hrvatske i izvan Splita.
NN: Činjenica je da ne možemo zaobići priču o virusu korona, čija je pandemija pogodila sve poslovne oblasti. Izuzetak nije ni kultura, iako pozorišta još mogu pod određenim mjerama da rade. Koliko će ova situacija biti gubitak za teatar u svakom smislu te riječi?
PLAZIBAT: Da su u nekom laboratoriju dizajnirali virus koji će ubiti pozorište - ne bi ga bolje dizajnirali. Pozorište je u svojoj biti socijalna umjetnost, potrebni su i izvođači i publika. Ali bojim se da dok ovaj virus hara po zemaljskoj kugli - ne samo da uništava same izvedbe predstava, nego uništava jednu određenu vrstu pozorišta koju volim raditi i gledati, onog u kojem ljudi ulažu svoju strast, emocije i tijelo do krajnjih granica. Volim svoje predstave u kojima se ljudi potuku i ljube do kraja. U ovakvim uvjetima jednostavno nije ni moralno tražiti od izvođača tu vrstu rizika.
NN: U tom kontekstu javlja se i pitanje kojeg se dotiče i komad "Skupština" - preživljavanje. Hoćemo li preživjeti?
PLAZIBAT: Ljudska vrsta će preživjeti, to je sigurno. Hoćemo li biti pametniji i bolji ljudi? Bojim se da ne.
NN: Iako nikad nije bilo poželjno predstave gledati putem online medija, u vremenu pandemije veliki je broj pozorišta koja su pribjegla ovoj metodi. Iako živu igru ne može ništa nadomjestiti, da li je ovo bio prvi put da su moderni mediji na neki način bili u službi teatra?
PLAZIBAT: Ništa ne može nadomjestiti živu igru. Glumac u pozorištu i glumac na ekranu imaju različitu voltažu. Publika upravo zbog te voltaže koju živ čovjek proizvodi dolazi u teatar. Ipak, ne mogu biti protiv online pozorišta. U vremenima karantene ono je prijeko potrebna infuzija koja pomaže pozorištu da ostane na životu. To je puno.
NN: Koliko Vam rediteljski posao pruža mogućnost da budete slobodni, da iskažete ono što želite i na kraju da budete u vezi sa životom?
PLAZIBAT: Ono što volim kod ovog posla je da postoje na probama i predstavi stanja koncentracije kada ste potpuno "u trenutku". Imate tada neku vrstu ljudske vizije i pažljivosti prema drugim ljudskim bićima, njihovim slabostima i manama. Zbog toga se i bavim ovim poslom.
NN: Pored komada za odrasle, radite i predstave za djecu. Postoji li ipak malo veća odgovornost kada se stvara za mlade naraštaje?
PLAZIBAT: Ne volim ulaziti u prostor za probe sa bremenom odgovornosti. Tako čovjek ništa kreativno ne može napraviti. Odgovornost u dječjem pozorištu se sastoji od toga da djeci pružite radost igre, kao i priču koja će okupirati njihovu pažnju i maštu. Ne volim dječje pozorište koje docira, bavi se lažnim moralnim dilemama i šalje važne poruke. Za slanje poruka danas imamo mobilne telefone, mail, internet... Volim svoje predstave za djecu da gledam sa dječjom publikom, volim njihovu neposrednost i komentare, kao i kad im uspijem predstavom napraviti osjećanje kao da su na dobrom rok koncertu, a ne u pozorištu.
NN: Možda to u ovim okolnostima nije pravo pitanje, ali postoje li neki planovi koje želite realizovati u narednom periodu ili neki projekti na kojima već radite?
PLAZIBAT: Bojim se da će ritam ove pozorišne sezone diktirati krizni štabovi, a ne planovi, rokovi i dogovori na koje smo mi pozorišni ljudi navikli. Imam već čvrste dogovore, za naredne dvije sezone, s bosanskim teatrima izvan Banjaluke, kao i dogovore da radim sa nekim od najvećih pozorišnih ljudi u regiji. Veseli me taj period kaljenja.