Radoslav Rale Milenković, glumac i pozorišni reditelj iz Beograda, u četvrtak s početkom u 20 časova izvešće svoju kultnu monodramu "Naši dani" na sceni Gradskog pozorišta "Jazavac" u Banjaluci. Milenković je kompletan autor ove predstave, koja je po tekstovima Vladislava Petkovića Disa i Radoja Domanovića premijerno izvođenje doživjela još u maju 1984. godine.
Koliko je ova predstava gledana i zašto odavno ima status kultne govori podatak da će u Banjaluci biti 1742. izvođenje i tim povodom je o "Našim danima", svom pozivu i drugim temama Milenković govorio za "Nezavisne".
NN: S kakvim Vi žarom poslije toliko godina i izvođenja pristupate sada ovom komadu, ima li zasićenja ili Vam je svako novo igranje izazov?
MILENKOVIĆ: Najveća vrednost naše umetnosti (glume i pozorišta) upravo je u tome što uvek moramo da odigramo prvi put. Tekst je isti, isti je i izbor sredstava, ali vreme podeljeno s gledalištem uvek je novo. Ta čarolija prvog puta čini da je za mene svako od dosadašnjih izvođenja jedinstven izazov. Ne pamtim da sam dva puta igrao isto. Takođe, reč je o tekstovima koji već više od jednog veka svoj snažan eho imaju u svakom savremenom trenutku - menjala su se državna uređenja, društvena uređenja, ideologije, granice…, ali ono poročno u ljudskoj prirodi ostalo je isto. I, verujem, ostaće isto dok je ljudi. Tako verujem i da ću se još naigrati "Naših dana".
NN: Osvrće li se vlast ikad na kritičke i satirične tekstove velikih književnika? Dopire li do njih ikad ono što su nekad pisali Domanović i Dis, ili što danas pišu umni ljudi našeg vremena?
MILENKOVIĆ: Naravno da se ne osvrće. Vlast baš nije znalac književnosti. Ako nešto i vidi u tekstovima Disa i Domanovića, teško da može imati hrabrosti da prizna da su sve te nakaze iz obrenovićevskog doba zapravo njeno sopstveno lice. Sećam se vremena socijalizma: tada je vlast bila uvređena i ljuta kad bi se suočila s kritičkim pogledom na njene ambicije da nas usreći. Danas je još gore, danas nas preziru i rugaju se, uveravajući svoje glasače da su oni bezgrešni, a mi, umetnici, samo paraziti koje oni, eto, moraju da plaćaju.
NN: Kako Vi gledate na aktuelni problem sa kojim se suočava Crna Gora? Da li je zapravo sve to i posljedica odsustva duhovnosti na koju se zaboravilo, kao istinsku vrijednost Crkve ili je država dužna da drži ruke dalje od Crkve?
MILENKOVIĆ: Nisam upoznat sa situacijom u Crnoj Gori. Čitam vesti i pokušavam da razumem šta se tamo zbiva, ali moja pamet ne može da pronikne više od prepoznavanja borbe za vlasničke listove i posede.
NN: Vaše uloge teško je pobrojati, a publika Vas uglavnom zna po rolama negativaca. Desi se da glumca naprosto obilježe žanrovski iste uloge. Da li se Vama lakše uživjeti u lik negativaca ili uloge ne doživljavate na takav način?
MILENKOVIĆ: Uloge koje dobijam ne delim na pozitivne i negativne… Delim ih na one u kojima postoji ljudska supstanaca koju bi trebalo da otelotvorim i učinim ubedljivom, bez obzira da li su u pitaju negativci ili pozitivci.
NN: Činjenica je da se posljednjih nekoliko godina domaća filmska industrija razvija u punom kapacitetu. Mnogo se snima, izvodi i sve više glumaca dobija priliku za neku ulogu. Može li se reći da je, bar kada je poslijeratni period u pitanju, ovo zlatno doba domaće kinematografije?
MILENKOVIĆ: Istina je da se mnogo snima, ali većinom su to serije koje služe više tome da ispune vreme između prikazivanja reklama, nego što su rezultat temeljnog rada na scenariju, produkciji, režiji, igri i tako dalje. Na kraju sve se svede na lični kreativni učinak, odnos autora prema sebi i svojim kriterijumima, a oni su, mislim, retko visoki i vredni istinskog profesionalnog poštovanja.
NN: Bavite se i pedagoškim radom. Šta su osnovne vrijednosti koje nastojite prenijeti mladim glumcima, pored onih koje se tiču same struke?
MILENKOVIĆ: Teško je sve to sažeti u format jednog odgovora, ali da pokušam: pokušavam da svoje studente uverim da bez obzira na površnost pojavnog života, svaka ambicija sme počivati isključivo na znanju, a svaki uspeh vredan je samo ukoliko počiva na radu.
NN: Šira javnost vjerovatno nije toliko upoznata s Vašim poetskim radom. Koliko Vam i ovaj talenat, uz glumu, pomaže da izrazite ono što osjećate?
MILENKOVIĆ: Pesme koje pišem deo su intimne potrebe da izrazim svoja osećanja i refleksije o nekoj temi. Ne mogu reći da se kajem što sam ih objavio u nekoliko knjiga, ali znam i da one tako objavljene ne pripadaju više meni - to je nešto što pripada čitaocima i njihovoj samoći u kojoj ih čitaju.