ZAGREB- Svako tobože zna za Jana Lankastera Fleminga (1908-64), novinara i pisca trilera, koji je svojim prvim romanom “Casino Royale” (1953) uveo u popularnu kulturu “zgodnog, odlučnog i romantičnog junaka” Džejmsa Bonda .
Štaviše, dalo bi se reći da je Bond nekako globalizovao svijet putem knjiga i filma u antikomunističkom duhu, te da se na svoj način borio za rušenje Berlinskog zida. Bio je među prvim žiteljima kulturalnog globalnog sela.
Ali, pisac Fleming nije imao sreće, vidio je tek dva filma po svojim knjigama o Bondu, “Dr Noa” (1962) te “Iz Rusije s ljubavi” (1963), iako neki tvrde da je na samrtnoj postelji pogledao sirovi materijal za “Goldfingera” (1964). U međuvremenu, do danas je prodano preko 100 miliona njegovih knjiga i “pola svjetske populacije” vidjelo je bar jedan od 20-ak filmova o njegovu Bondu. Taj je lik, jednostavno, postao rudnik zlata.
Ko bi ga ostavio da spava? Povodom 100. godišnjice Flemingova rođenja vlasnici prava na Flemingove romane o Bondu odlučili su pokušati s britanskim piscem Sebastianom Faulksom, “koji je pisao kao Jan Fleming” i 2008. objavio roman “Devil May Care” (“Brige su za druge” u hrvatskom prevodu Vladimira Cvetkovića Severa, i izdanju Algoritma). Bond je ovdje ostao na svom terenu, na terenu Hladnog rata.
Očito, publika nije baš prihvatila nekoga ko piše “kao Fleming”, niti Bonda koji po svemu odgovara osovini uspostavljenoj u Flemingovim djelima. Bond iz starog svijeta nije naišao na oduševljenje novog svijeta. Zato je Korin Tarner, izvršna direktorka Ian Fleming Publications Ltd. 2004. pristupila plodnom i popularnom američkom piscu trilera Džefriju Diveru, koji je upravo primao nagradu Flemingov čelični bodež Društva pisaca krimića za svoj roman “Vrt životinja”.
Pisac je dobio ponudu koju nije mogao odbiti. Trebalo mu je punih sedam godina da dovrši praktično novog Bonda, aktuelnog tajnog agenta, Bonda koji je ponovo u najboljim godinama nakon 11. septembra 2001. On je sada veteran avganistanskog rata, a ne više Drugog svjetskog. Je li ova reanimacija uspjela, tek će se vidjeti. Naime, roman koji se dugo vodio pod kodnim imenom “Projekt X” dobio je svoj pravi naslov i našao se u londonskim knjižarama, opet, na Flemingov rođendan. U američke knjižare dolazi tek iduće sedmice, 14. juna.
Roman “Carte Blanche” otvara se s likom mašinovođe srpskih željeznica, koji vozi dizel lokomotivu na liniji od Beograda prema Novom Sadu. Kod ovog drugog grada, sasvim blizu Dunava, “ikone balkanskog ponosa”, “rijeke proslavljene u istorijii i popularnoj muzici”, u tami noći ga očekuje neki čovjek ozbiljnog lica, s “držanjem lovca”.
To je novi Bond, Džejms Bond. Star je 30-ak godina. Njegova je pažnja podijeljena između dolazećeg voza i restorana Roštilj, pred kojim su parkirane Zastave i Fiati. Iako ovo nije knjiga Jana Fleminga, ovo jest “roman o Bondu”. Ovdje započinje tajna operacija “Incident Dvadeset(og)”.
Iza operacije stoji, dakako, britanski MI6 koji je presreo i dešifrovao “elektronički šapat” o planiranom napadu kojim će biti ugroženi “britanski interesi”. Zaključio je da prijetnja dolazi “iz plemenskih regija Avganistana”, te da, takođe, treba slijediti “srbijansku vezu”. Odavde i zato Bond, koji radi s kolegama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Među njima je jedan mladi dečko čiji brat radi u “zloglasnom JSO-u, nominalno jedinici tajne državne policije, iako je Bond znao da je to paramilitarna grupa koja se bavi nelegitimnim poslovima”.
Iako Diver u rječniku, na kraju romana, tumači gotovo sve skraćenice globalnih tajnih službi, baš ovu preskače. Čini se da je riječ o Crvenim beretkama, povezanim sa Zemunskim klanom, čiji su pripadnici osuđeni za uijstvo premijera srbj Zoraa Đinđića. Pisac Diver dodaje da se pomenuti stariji brat Bondova mladog kolege borio u “Arkanovim tigrovima” - Željko Ražnatović Arkan, ubijen u Beogradu - u “surovoj bandi (gang) koja je počinila najveća krvološtva ratujući u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu”.
Daleke 1953. globalna je situacija bila mnogo jasnija nego danas, ne samo za britanskog tajnog agenta. Flemingov Bond bio je sklon razmišljanju i filozofiranju, dao se, uostalom, prevariti jednoj lijepoj ženi ( Vesper Lind). Znao je patiti poput malog broja muškaraca. Dvoumio se, zapravo, u vezi prirode i svrhe svog posla. U 20. poglavlju romana “Casino Royale”, pod naslovom “Priroda zla”, Bond ovako razmišlja: “E sad, kako bi se moglo razlučiti dobro i zlo, izmislili smo dvije predodžbe kao prikaze krajnosti - prikaze najtamnijeg crnila i najčišće bjeline - i nazvali ih Bogom i Đavolom. Ali pritom smo malo varali. Bog je jasan prikaz, vidi Mu se svaka vlas u bradi. Ali Vrag. Kako on izgleda?"
Dobro je poznavao političku situaciju u Titovoj Jugoslaviji. “Mi se danas borimo protiv komunizma”rekao je namrštivši se i nastavio: “Nije teško dobiti broj 00 ako si spreman ubijati ljude”, rekao je. “Isključivo se o tome radi. A to nije ništa čime bi se naročito trebalo ponositi. Na svom statusu agenta 00 mogu zahvaliti mrtvim tijelima japanskog stručnjaka za šifriranje u Njujorku i norveškog dvostrukog agenta u Stokholmu. Vjerovatno posve pristojnim ljudima. Samo ih je odnio vihor svijeta, kao onog Jugoslovena kojega je Tito dao srediti. Ovaj posao zbunjuje, ali ako ti je to struka, radiš što ti se naredi”, objašnjavao je Bond 1953..
Neimenovani Jugosloven mogao je biti Milovan Đilas, pisac “Nove klase” te uz Tita i Rankovića dio prvog poslijeratnog trijumvirata. Fragment istovremeno objašnjava i naslov filma “Licenca za ubijanje”, odnosno predmetnutog romana “Carte Blanche” (doslovno: “bijeli list”, punomoć koju primalac može po volji ispuniti; neograničena punomoć). Drugim riječima, globalizacijom je svijet prošao razvoj od Đilasa do - Ražnatovića. Ako je suditi po Bondu.
Neki novi čitaoci
Nova Bondova krv dolazi iz vještog pera, roman je napisan po svim boljim pravilima američkog trilera. Samo što to više nije Flemingov Bond “s dušom”. Nekako više pripada holivudskom svijetu “živućih mrtvaca”, nego onim briljantim Le Kareovim agentima Hladnog rata.
Treba reći da je Diver oživio Bonda u paketu s njegovim profesionalnim kolegama iz prvog Flemingova romana. Tako se ovdje pojavljuju njegovi prijatelji: francuski tajni agent Rene Matis i namještenik CIA-e Feliks Lajter. Dakle, orkestar živih mrtvaca. “Carte Blanche” jednostavno nije roman za čitatelje “Casino Royale”. O njemu će presudu donijeti sasvim mladi, novi čitaoci. Isto ime, isto zanimanje, no sasvim druga i drugačija stvar. To više nije heroj naše ulice o kome je pjevao Jasenko Houra sa svojim Prljavim kazalištem.
Poliglota koji ne sumnja u sebe
Bond se do određene mjere služi “srpskohrvatskim” (working knowledge), jezikom za koji su neki ugledni hrvatski lingvisti, Brozović i Katičić, ustvrdili da ne postoji.
Pored “roštilja” (s kvačicom u engleskom izvorniku) i “da”, u romanu se još koriste sljedeće riječi toga “fantomskog” jezika: “Jelen pivo”, “govno”, “Fruška Gora”, “opasnost”, “ne mrdaj!”, “jebi ti”, “yebi se”. Spominje se i “srpski jezik”, što bi moglo zbuniti engleskog čitaoca, kao i “slovenske vanjštine”, te puno toga “što se obično vidi na Balkanu”. Iako je uvodna epizoda iz Srbije kratka, “brat arkanovac” pojaviće se uživo tek stotinak stranica dalje, u dalekom Dubaiju, kako bi se osvetio Bondu za pogibiju svog mlađeg brata.
Tako je preporođeni, reanimirani Bond nove generacije registrovao, među ostalim, raspad Jugoslavije i susledne joj, novonastale zemlje.
Diverov Bond 2011. nema nikakvih etičkih problema, ni samoispitivanja. On samo sluša svoje pretpostavljene kao svi dobri državni namještenici. Razmišlja jedino o informacijama koje su mu korisne za trenutnu misiju. Njega profesionalno varaju i on zavarava druge. “Dvostruka igra” je sporovodni, gotovo školski motiv američkog majstora trilera koji se primio Bondova oživljavanja. I čitalac i Bond gotovo do kraja romana kao glavnog negativca vide, dakako, pogrešnu osobu.