Veći dio mojih beogradskih prijatelja ima osjećaj da se rat u Hrvatskoj njih ne tiče. Jer se rat kod njih nije događao. Ali bomba je pala usred Zagreba... Ja za to nisam kriv, ali osjećam zbog toga nelagodu, težinu, kaže proslavljeni glumac Rade Šerbedžija.
Kakav je odnos glumca i gledalaca? Prvi se muči, drugi uživa?
- Publika je sastavni dio glumca. Publika je partner potreban za interakciju.
Gluma je posao ili užitak?
- Malo je bilo uloga koje sam radio, a da sam pritom osjećao muku.
Bili ste na samom vrhu pozorišnog života Zagreba i Hrvatske, bili ste...
- Vjerovatno jesam, u jednom vremenu: Hamlet na Lovrjencu, Melkior Tresić u Kiklopu, Peer Gynt. Potom sam radio s Ristićem, što mi je bilo najznačajnije razdoblje. Uz to, nisam bio predat teatru poput majstora glume Pere Kvrgića. Znao sam ‘zabijati golove’ u pozorištu, ali nisam baš bio do kraja pozorišni glumac. Tek uz Ristića sam shvatio da je teatar značajniji od svega ostaloga.
Biste li mogli danas igrati Hamleta?
- Ne. Sjećam se kada je Stevo Žigon igrao Hamleta u 60. godini. Svi mladi Hamleti, Berček, Petar Božović, Miki Manojlović pravili su viceve na njegov račun. S pravom. Možda neki Hamlet u kojem bih bio sam na sceni... i da igram sve iz Hamleta... Vidio sam jednog takvog Hamleta u Londonu. Samo je jedan glumac igrao sve...
Već 12 godina imate teatar Ulysses na Brionima. Taj Uliks, Odisej ste vi, to je vaš simbol? Putovanja, herojska djela, opasnost, neizvjesnost, vjernost?
- Ja to ne bih htio da bude. Ali, možda tako jest u očima drugih. Ja sam došao na ovaj otok, Brijun, na nagovor mog prijatelja Borislava Vujčića. Njegova je ideja da ‘pravimo teatar’ u Hrvatskoj, na ovom svetom mjestu, da ja ponovno glumim u teatru. Zadnje što sam prije odlaska radio u hrvatskom teatru bio je Vujčićev ‘Hrvatski slavuj’, priča o Krleži i Vranešiću. Ja sam režirao i igrao Krležu, u Gavelli. To je bilo 1989. Ja sam zaljubljen u Shakespearea. Naročito u ‘Kralja Leara’. To je najdivniji Shakespeare. Tako se to sve pretvorilo u teatar na Brijunu. Nije tu bilo koncepta ‘odisejstva’... Tek je bila želja da ponovno zaigram na mom jeziku. Ja sam hrvatski glumac.
U inostranstvu ste napravili, uz filmove, i koju pozorišnu predstavu?
- Da, poneku. Godine 1996. u Engleskoj smo napravili ‘Oslobođenje Skoplja’ na engleskom jeziku, sa mnom i s Vanesom Redgrejv u glavnim ulogama. Režirao ju je Ljubiša Ristić. To je bila njegova posljednja predstava. Ristić je te iste godine otišao, na poziv Mire Marković, za predsjednika JUL-a. Bolje bi bilo da je ostao s nama, u teatru.
Vi ste sada, već godinama, uspješan filmski glumac u Americi.
- Imao sam mnogo uloga u velikim filmovima.
Uloga negativaca, što je, zapravo, zahvalnije igrati, zar ne?
- Znate što, uvijek su ti negativci bili zahvalnije uloge. Zanimljiviji su od pozitivaca. Pružaju glumcu više mogućnosti. Ja govorim engleski, ali - ja imam strani akcent. Ja nisam Amerikanac, ni po svom izgledu. Ni po čemu. Malo je pozitivnih uloga koje ja, kao stranac, mogu igrati u američkom filmu.