Film i serije

Šerbedžija za "Nezavisne": Opet raste mržnja i zvecka se golim sabljama na mjesečini

Šerbedžija za "Nezavisne": Opet raste mržnja i zvecka se golim sabljama na mjesečini
Foto: Milica Czerny Urban | Šerbedžija za "Nezavisne": Opet raste mržnja i zvecka se golim sabljama na mjesečini

Ništa nismo naučili iz prošlosti. Opet raste mržnja i zvecka se golim sabljama na mjesečini. I opet će neki dokoni i nesposobni političari braniti svoje fotelje i žrtvovati ako treba čitave narode da bi se održali na vlasti, rekao je u razgovoru za "Nezavisne" glumac, pjesnik i muzičar Rade Šerbedžija.

Umjetnik rođen u Buniću, kod Korenice, nedavno je proslavio 76. rođendan. Na sceni je više od 55 godina, ali je i dalje veoma aktivan, a objasnio je šta ga gura naprijed da i dalje radi i stvara na bini, daskama koje život znače i filmu.

"Ljudi u mojim godinama sabiru svoje uspomene i zbrajaju ili, pak, oduzimaju svoja životna iskustva. Ja se ne bavim takvim stvarima i ne želim da razmišljam o njima. Ne držim u svome stanu svoje slike ni, kažete, svojih filmova i ploča. Želim da i dalje živim svoj život, do posljednjeg daha, i mislim da na taj način ne dam godinama da me atare. Ništa ne bih iz svoga života izbacivao, niti bih mu bilo što dodavao. Netko je jednom rekao 'Jedna je sreća, sreća cijela, a dvije, to je kao da ne postoje'", kazao je Šerbedžija.

NN: Na kojim projektima trenutno radite?

ŠERBEDŽIJA: Igram svoje predstave na "Ulysses" festivalu na Malim Brijunima. Odigrao sam "Šekspir ljetne noći", "Tko se boji Virdžinije Vulf", održao dva koncerta i sada čekam "Kralja Lira". Uzbuđen sam što ću ponovo ovog ljeta igrati tu savršenu Šekspirovu dramu i znam da ću opet pronaći nešto novo u tome karakteru. Bavljenje njim već 22 godine čini me bogatijim čovjekom. Skoro trećinu svojega života sam proveo poistovjećujući se s tim nesretnim kraljem koji je odnio sa sobom dijelove moga srca i moje duše. Na jesen me čekaju snimanja filmova u Budimpešti i Americi. Izgleda da će i moj prijatelj Bruno Gamulin početi sa svojim novim filmom.

NN: Na kojem je nivou danas kulturni život na prostoru bivše Jugoslavije?

ŠERBEDŽIJA: Mnogi umjetnici su shvatili da je suradnja u kulturi jako važna za čitav Balkan. Svjedoci smo u posljednje vrijeme uspješnih filmskih i kazališnih koprodukcija u čitavome regionu. I to je nešto što ohrabruje.

NN: Pred rat u Jugoslaviji širili ste poruku mira. Da li ste zbog toga imali problema, koliko Vam je raspad bivše zemlje teško pao i doživljavate li sve to kao lični poraz?

ŠERBEDŽIJA: Naravno da mi je, kao i svim normalnim ljudima, teško pao i rat i raspad nekadašnje zemlje u kojoj smo živjeli svoje mladosti u miru i slozi. To je poraz svih nas koji smo u to vrijeme živjeli u toj zemlji i sigurno da svi mi skupa snosimo dio odgovornosti za sve to što se dogodilo. Pitate me da li sam imao problema zbog antiratnog angažmana... Naravno da jesam. Mi koji smo zagovarali mir i bili protiv rata bili smo svim tim ostraštenim ljudima, da ne kažem nacionalistima, trn u oku i ljudi koji smetaju ostvarenju njihovih nacionalističkih ideja.

NN: U srednjim godinama ste otišli u inostranstvo i napravili karijeru u Holivudu. Koliko je tamo teže nekome ko nije s njihovog govornog područja?

ŠERBEDŽIJA: Bio je to uistinu strašni boj, mnogo odricanja i žrtvovanja, ali imao sam i sreće. Igrao sam sa najpoznatijim svjetskim zvijezdama, radio s najvećim svjetskim režiserima. Tom Kruz, Majkl Kejn, Džon Torturo, Vanesa Redgrejv, Amanda Plamer, Šarliz Teron, Glen Klouz, Val Kilmer, Anđelina Džoli... Snimao sam filmove sa Stenlijem Kjubrikom, Filipom Noisem, Klintom Istvudom, Džonom Vuom, Gajem Ričijem, Frančeskom Rosijem... Sve su to divni ljudi. I što su veći umjetnici - jednostavniji su i bolji.

NN: Da li je glumcima s ovih prostora problem to što često dobijaju uloge negativaca s Istoka u holivudskim filmovima, jesu li od početka etiketirani tamo?

ŠERBEDŽIJA: Pa to je komplicirana situacija. I engleski glumci igraju u američkim filmovima negativce. Ali ima i izuzetaka. Ja sam, na primjer, igrao dosta Rusa u američkim filmovima, ali nakon uloge Borisa Tretjaka u "Svecu" ili Borisa Oštrice u "Sneču" mnogi ljudi misle da igram uglavnom Ruse. To nije istina. Odigrao sam toliko različitih karaktera u svjetskom filmu, igrao i dosta pozitivaca i to glavnih uloga, ali bio sam prestar da postanem američki filmski heroj. Uostalom, nitko to od stranih glumaca nije uspio u američkom filmu pa čak ni Majkl Kejn i Ralf Fajns.

NN: Kako vidite SAD kao društvo danas?

ŠERBEDŽIJA: Društvo sa mnogo problema, vrlo često potpuno krivom i lošom politikom, ali, opet, društvo sa dosta demokracije unutar sebe.

NN: Zašto nosite dva sata na ruci?

ŠERBEDŽIJA: Jer kontrolišem vrijeme koje nam protječe kroz prste. Želim ga ponekad zaustaviti. Ali uzalud, ono se istim pokazuje na oba moja sata. I po danu i po noći. "Mrak, mrak, mrak, totalni je mrak, ništa se više ne vidi u tami", kao što je pjevao Bajaga...

 

"Igram se da lakše zaboravim kako živimo"

NN: Na koncertima, osim svojih, nerijetko pjevate i pjesme Kemala Montena, Đorđa Balaševića, Olivera Dragojevića... Da li je u pitanju nostalgija za navedenima ili im tako odajete počast?

ŠERBEDŽIJA: Pjevam pjesme koje sam zajedno pjevao sa Kemalom, zatim dosta Arsenovih koje smo skupa pjevali, a neke pjevam u potpuno novim aranžmanima. Pjevam svoju pjesmu o Balaševiću koju sam u Londonu napisao sa drugom Zlajom (Zlatkom) Arslanagićem. Često mi gostuju na koncertima ljudi koje volim, Loša (Saša Lošić), Damir Urban... Sve ja to doživljavam kao jedno divno prijateljstvo. Sviram sa svojim "Zapadnim Kolodvor bendom". Još imam koncerte sa Miroslavom Tadićem i Vlatkom Stefanovskim. Igram se tako da lakše zaboravim koji i kakav to život danas mi ovdje živimo.

 

Žal za Rijekom

NN: Ove godine ste se oprostili od omiljenog mjesta u Vašem stanu u Rijeci koji ste prodali. Imate li novo omiljeno mjesto gdje se danas opuštate i pronalazite mir i inspiraciju za rad?

ŠERBEDŽIJA: Žao mi je što smo moja supruga Lenka i ja otišli iz Rijeke. Bili smo zavoljeli taj grad, njegove ljude, a najviše naše studente glume sa kojima smo se družili. Ali potpuna nezainteresiranost ljudi koji su kreirali kulturnu politiku Rijeke za naš studij glume koji smo bili osnovali pri Riječkom sveučilištu natjerao nas je da odustanemo od toga projekta. Ipak, ostaje neka lijepa uspomena na neke bliske prijatelje i na studente glume koje smo zavoljeli kao rođenu djecu.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije