Oliver Frljić, kojem su uspjesi u regiji donijeli neslužbenu titulu "ex-YU rediteljske zvijezde", ovogodišnji je dobitnik "Zlatnog lovorovog vijenca" za režiju predstave "Otac na službenom putu" na 51. internacionalnom teatarskom festivalu MESS.
"Zahvaljujem sarajevskoj publici, jer ovo priznanje potvrđuje ono što ja intimno mislim o Sarajevu i Bosni", rekao je Frljić u intervjuu za "Nezavisne".
Ovaj kontroverzni reditelj kaže da o nagradi nije razmišljao, te da mu je najvažnije što je na scenu postavio "Pismo iz 1920", na osnovu teksta nobelovca Ive Andrića, jer je to projekat na koji je nevjerovatno ponosan. Upravo ta predstava izazvala je buru u bh. javnosti, pa je Frljić imao oštar duel u medijima sa glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem, koji se protivio što je u "Pismu iz 1920" korišten dio iz njegove monodrame.
NN: Nakon što je predstava "Pismo iz 1920" izvedena na sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, kazali ste da će u Sarajevu kraj možda biti drugačiji. Zašto?
FRLJIĆ: Nismo mijenjali kraj, jer predstava je takva da funkcionira svuda. U jednom dijelu smo se samo osvrnuli na medijsku hajku koja se dešavala proteklih dana kada je riječ o ovoj predstavi i meni samome. Predstava stoji sama za sebe i nema potrebe da se nešto mijenja, bar ne još neko vrijeme. Vidjećemo, ako se značajno promijeni bh. stvarnost, onda ćemo i mi mijenjati predstavu.
NN: Kakvi su Vam sad planovi s predstavom "Pismo iz 1920", da li su dogovorena gostovanja u nekim drugim gradovima u regionu?
FRLJIĆ: Trenutno smo u dogovoru za gostovanje u Zagrebu. Gdje ćemo nakon toga još ne znam, ali je predstava na redovnom repertoaru Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Nažalost, nisam se imao vremena baviti tim stvarima, jer sam bio zauzet demontiranjem svih laži koje su se pojavile u medijima proteklih dana.
Najvažnije mu je što je na scenu postavio "Pismo iz 1920", na osnovu teksta nobelovca Ive Andrića
NN: Kako sad gledate na sve to što se pisalo u medijima o predstavi "Pismo iz 1920" i na sukob sa Emirom Hadžihafizbegovićem, koji Vam je zamjerio što ste u predstavi koristili dijelove iz njegove monodrame "Godine prevare"?
FRLJIĆ: Volio bih da nije bilo takve reklame o predstavi. Volio bih da se predstava dogodila i živjela bez toga, ali mislim da je ona pokazala određene ljude u nekom pravom svjetlu, da ništa zornije ne govori o nekim ljudima kojima smo se malo bavili u predstavi, od onoga što su i oni sami izjavljivali. Jezik kojim su to izjavljivali je nepostojeća civilizacijska razina u komunikaciji. To nije moj problem. To je, nažalost, njihov problem.
NN: Veliko obezbjeđenje je bilo u SARTR-u na izvedbi Vaše predstave "Pismo iz 1920". Da li ste Vi tražili zaštitu nakon prijetnji Hadžihafizbegovića da će Vam sabotirati sarajevsku izvedbu?
FRLJIĆ: Ne znam, nisam to vidio, došao sam ranije. Nisam tražio nikakvo posebno obezbjeđenje, mislim da organizatori moraju, ako procijene da je takva situacija, angažirati obezbjeđenje. Ne bojim se ničega i nikoga. I nakon svih medijskih prozivanja i optuživanja, od toga da sam islamofob, da mrzim i katoličanstvo i pravoslavlje, baš sam htio doći u Sarajevo, iako sam razmišljao da ne dođem dan ranije, zbog drugih obaveza, ali u tom trenutku kad se sve to pojavilo u medijima, odlučio sam doći, jer mislim da je jako bitno da autor stane iza svog rada, ne samo verbalno, nego i u konkretnoj situaciji.
NN: Prva izvedba "Pisma iz 1920" bila je u Zenici, možete li nam uporediti reakciju publike u Sarajevu i Zenici, da li je bila ista?
FRLJIĆ: Moram priznati da je reakcija sarajevske publike bila puno pozitivnija, neću reći bolja, jer meni je ponekad i izrazito kritički intonirana reakcija dobra, naravno ako je argumentirana. Mislim da su na sarajevsku predstavu došli ljudi koji stoje na istom ideološkoj duljini kao i ja. U samoj predstavi, nažalost, nema ništa šokantno, ništa što ne možete vidjeti na dnevniku ili pročitati u novinama. Ne znam zašto stvari postaju problematične kad se prebace u kontekst teatra. U Zenici sam vidio dosta ljudi koji su dok još nije bio gotov aplauz telefonirali, dakle vjerojatno su dojavljivali kome su već trebali dojaviti. U Sarajevu je atmosfera bila dobra, došli su neki ljudi za koje nisam uopće očekivao da će se pojaviti i čestitali mi. Nevjerojatno sam sretan da je predstava izašla i da sam u cijeloj ovoj polemici zadržao određenu razinu koja nije samo stvar nekog mog javnog nastupa, nego mislim da sam to ja i da ni u jednom trenutku nisam odstupio od onoga što jesam.
NN: Niste željeli izbaciti ništa iz predstave i nakon prijetnji i medijskog linča. Šta mislite kakav će biti epilog sukoba sa Hadžihafizbegovićem?
FRLJIĆ: Medijski linč će se vjerojatno nastaviti ovih dana - živi bili, pa vidjeli. Neću ništa mijenjati, ma koliko god se pričalo o Hadžihafizbegoviću, ovo nije predstava o njemu, ovo je predstava o bosanskom društvu, i ne samo o bosanskom, nego o društvu u cijelom regionu i o tom i individualnom i kolektivnom zaboravu koji stvara preduvjete za ovo u čemu mi i jesmo danas. Naravno da je onda moguće da ništa ne funkcionira, da nekakve perjanice kulturne razmjene postaju ljudi koji su bili najproblematičniji u nekom periodu. Mi se ne želimo sjećati, a mislim da je sjećanje bitno za svako društvo. Ovdje u Bosni imate tri historije, i onda čega se sjećati? Odabrao sam Andrića zato što su njega neki bošnjački intelektualci prozivali kao propagatora genocida nad Bošnjacima, a to je opasno kad počnemo zaboravljati da je nešto umjetnost. Vidjećemo šta će se događati i s ovom pričom o autorskim pravima na djela Ive Andrića. Zanimljivo je i kakav će to epilog imati.
Odabrao sam Andrića zato što su ga neki bošnjački intelektualci prozivali kao propagatora genocida nad Bošnjacima, a to je opasno kad počnemo zaboravljati da je nešto umjetnost
NN: Vaša predstava "Otac na službenom putu" izvedena je u Sarajevu, kako Vam se čini reakcija sarajevske publike nakon što ste u Beogradu dobili odlične kritike i predstava je hit u "Ateljeu 212"?
FRLJIĆ: Publika u Sarajevu je reagovala dosta emotivno. Kad sam radio ovu predstavu, razmišljao sam o tim mehanizmima političkog progona i svemu tome što se dogodilo 1948. godine, kako smo mi sve to brzo zaboravili. Optužili su me u jednom tekstu na nekom od portala da je sve što sam uradio u ove dvije predstave kukavičluk, te da je o tome već sve rečeno. Pa mislim da je po toj logici kukavičluk i passe govoriti i o holokaustu, jer su već napravljeni neki filmovi, napisane neke knjige, tema je apsolvirana, zašto bismo se bavili time. Gledajući u Sarajevu predstavu "Otac na službenom putu" razmišljao sam i o sebi kako sam ovih dana bio žrtva orkestriranog napada, gdje me se pokušavalo blatiti na najgori mogući način, i shvatio sam šta znači kad vas lažno optuže da mrzite bošnjački narod, da ste mišljenja da je Bosna historijska greška, pa po tome sam onda i ja historijska greška, jer sam Bosanac.
Biografija
Oliver Frljić rođen je 1976. godine u Travniku, a ovaj grad je napustio 1992. godine. Akademiju dramskih umjetnosti završio je u Zagrebu. Relativno je mlad reditelj koji je dosad režirao u mnogim teatrima u regionu i dobitnik je nekoliko značajnih teatarskih nagrada.
U 2011. godini na Sterijinom pozorju, kao i na Festivalu bh. drame u Zenici, dobitnik je nagrade za režiju autorskog projekta pod nazivom "Kukavičluk".
Režirao je i predstavu "Otac na službenom putu" u "Ateljeu 212" iz Beograda.*
Odlična saradnja sa Sidranom
NN: Kakva je bila saradnja sa Abdulahom Sidranom kada ste na scenu postavljali "Oca na službenom putu"?
FRLJIĆ: Imao sam sjajnu suradnju sa Sidranom. Naš susret u Zenici, stvari koje mi je on rekao o nastanku i povijesti tog komada odredili su i moju redateljsku koncepciju. Pošto je glavni lik neka vrsta piščeva alter ega, počeo sam razmišljati kako bi to izgledalo kad bi cijelu priču ispričali iz perspektive tog čovjeka danas. Sidran je sve vrijeme projekta bio na raspolaganju, slao mi svoju prozu i tako mi pomogao da upotpunim mozaik jednog vremena i načina na koji je on doživio to vrijeme. Sretan sam što je Đuza pristao bez ikakvog karikiranja da igra ovaj lik i mislim da je to odlično uradio.