MOKRA GORA - Iranska strip autorka i rediteljka Marđan Satrapi izjavila je u Drvengradu da voli da dođe u Srbiju jer se "sa ljudima razumije i pogledom".
"Ovdje dolazim, jer se osjećam prijatno. Mnoge stvari ne moram da objašnjavam. Razumijemo se samo kada se pogledamo", rekla je Satrapi, govoreći o sudbini ljudi u Iranu i Srbiji, koji su svoje živote bili prinuđeni da podrede nacionalnim problemima.
Satrapi je u okviru 5. "Kustendorfa" juče održala radionicu, a nakon premijernog prikazivanja filma "Piletina sa šljivama", koji je režirala zajedno sa strip autorom Vinsentom Parnoom.
Ona je istakla da 12 godina ne smije da se vrati u svoju zemlju i da joj je zbog toga "oduzeta prošlost".
"Ljude u zemljama u kojima je bilo sukoba zadesila je ista sudbina, da su svi problemi važniji od individualnih, od svakog pojedinačnog života, i vi to morate da prihvatite", istakla je Satrapi, dodavši da su sve te razlike o kojima se toliko priča, bile one vjerske ili nacionalne - glupost, jer svi imaju ista stremljenja i želje.
Satrapi smatra da se "svijet okreće oko ljubavi, iako se ona danas različito zove - religija, nacija…" i da je to jedini razlog vrijedan umiranja.
"Moj film ima srećan završetak, iako glavni junak umire, jer umire zbog ljubavi", kazala je ona.
Rediteljka, koja već godinama živi u Francuskoj, ispričala je da joj je poslije animiranog filma "Persepolis" trebalo mnogo vremena da dođe do novca i snimi ostvarenje "Piletina sa šljivama".
"Kada dolazite iz Irana, svi misle da vi možete da govorite samo o nuklearnom oružju, ljudima s bradama ili ženama sa feredžama, kao da tamo ne postoji ljubav, da mi ne znamo da volimo. Tako da nam je trebalo mnogo vremena, tri godine, dok nismo sve završili", rekla je Satrapi.
Zasnovan na istoimenom strip albumu, film govori o violinisti Naseru Ali Kanu koji, usljed nemogućnosti da pronađe novi instrument kojim bi zamijenio slomljeni i koji nikad nije prebolio izgubljenu ljubav, odlučuje da umre.
"Priča je istinita, ali i nije. Pronašla sam fotografiju ujaka moje majke, koji je bio odličan muzičar, ali priča je uglavnom proizašla iz moje opsjednutosti umiranjem. To ne mogu da prihvatim i jednostavno mislim da nije moguće umrijeti", objasnila je Satrapi.
Ona je rekla da se njen drugi dugometražni film može okarakterisati i kao bajka, ali zapravo ima tri nivoa priče.
"Prvi nivo je vrijeme i mjesto gdje se radnja dešava - Iran, pedesetih godina, kada je san o demokratiji i uopšte životu u mojoj zemlji nestao. Zatim tu je ljubavna priča i jedna realistična priča o depresivnom čovjeku koji je odlučio da umre", objasnila je autorka.
"Nema ništa dosadnije od depresivnog čovjeka, pa je cijeli film usmjeren na to kako priču o depresivnom čovjeku učiniti atraktivnom", kazala je Satrapi.
Kroz cijeli film provlače se elementi priča koje je slušala od članova svoje porodice, ali i humor koji je za autorku izuzetno značajan.
"Duhovitost je stvar inteligencije. Ljudi koji nisu duhoviti - glupi su. Možete publici da ponudite 20 minuta melodrame sa muzikom, ali sat i po je previše. Nikad u životu niste potpuno srećni ili potpuno tužni", istakla je Satrapi.
Objašnjavajući naslov filma, režiserka je rekla da je "hrana posljednje zadovoljstvo koga se odričemo".
"Smrt je kraj svim zadovoljstvima, a posljednje zadovoljstvo koje gubite je hrana. Jedini odnos koji Naser ima sa stvarnim životom, sa svojom ženom, jeste hrana", naglasila je rediteljka.
Satrapi smatra da nije potrebno da čovjek pati da bi postao veliki umjetnik, ali isto tako da kada ste srećni i zadovoljni sobom i životom, teško da možete biti kreativni.
"Moram da osjetim malo tuge u stomaku da bih stvarala", dodala je ona.