Rendi Miks iz kultnog klasika “Vrisak” (eng. “Scream”) jednom je rekao: "Postoje određena pravila kojih se čovjek mora pridržavati kako bi uspješno preživio horor film." Miksovim riječima: “Nikada ne smijete voditi ljubav, nikada ne smijete piti ili se drogirati, i nikada (nikada, ni pod kojim okolnostima) reći 'Odmah se vraćam'!” Ovi savjeti za preživljavanje gotovo postaju opštepoznati tokom sezone Noći vještica , kada horor filmova ima na pretek.
U tom smislu, film za Noć vještica nije vlastiti žanr. Praznik je nužno povezan s većim svijetom užasa. Filmovi za Noć vještica postali su popularni ne zato što predstavljaju jedinstvenu kategoriju u kinematografiji, već zato što su postali pripisivani kulturnoj fascinaciji normativnim nasiljem.
Jedan od najranijih horor filmova za Noć vještica je prikladno nazvan “Noć vještica” iz 1978., u režiji Džona Karpentera. Ovaj kultni klasik prati priču Majkla Majersa koji bježi iz psihijatrijske bolnice 15 godina nakon što je ubio svoju familiju na Noć vještica i vraća se u svoj mali grad kako bi ubio sestru koja je preživjela.
Intriga filma ne leži u njegovim najčudnijim trenucima, već u njegovoj sposobnosti da iskrivi stvarnost na zastrašujuće realističan način. Majers nije samo fiktivni prikaz čovjeka na gubitku za čovječanstvo, on je ubica u običnom svijetu; on može biti gledaočev komšija, njihov učitelj ili prodavac u lokalnom marketu.
Ono što nam Noć vještica pokazuje jest da "film o Noći vještica" nije vezan za natprirodno - naprotiv. Ono što je najprivlačnije u filmovima poput “Noć vještica” je njihova imitacija stvarnosti i perverzija običnog na najizvrnutije, najsmješnije, najnevjerovatnije i jezive načine.
Filmska adaptacija kultnog romana “Drakula” Brama Stokera iz 1992. u režiji Frensisa Forda Kopole može poslužiti kao dodatni dokaz. Pretpostavlja se da je Stokerov “Drakula” temeljen na Vladu Nabijaču, stvarnom rumunskom vitezu iz 15. vijeka. Drakula je, poput Majersa, fizički prikaz naših najmračnijih strahova: osoba lišena svake ljudskosti, sada u potrazi za krvlju - više ekskluzivna praznina nego čudovište.
Horor filmovi koji naginju realističnom mogu izazvati saosjećanje prema čudovištu. Poznati Frankenštajn od Meri Šeli, adaptiran na film 1931. godine, primjer je toga; gledalac je uvučen jer svjedoči čudovištu koje, duboko u sebi, još uvijek ima srce.
Gore spomenuti filmovi, “Noć vještica”, “Drakula” i “Frankenštajn”, emituju se svake godine oko Noći vještica. Sva tri su označena kao horor ili triler, ali ne i kao "Noć vještica filmovi". To je zato što takozvani film za Noć vještica nije definisan od strane filmske industrije, već je umjesto toga projekcija popularne potražnje za hororom.
Posljednji ekser u kovčegu sugeriše da je "film za Noć vještica" najbolje animiran kroz reakciju publike.
Zastrašujući film nije "film za Noć vještica" osim ako ga njegovi obožavaoci ne počnu povezivati s praznikom. Obično uz jezivo, koliko god bilo zastrašujuće priznati, neobjašnjivo je fascinantno.
Uostalom, duh Noći vještica, kroz svoje brojne permutacije, potiče iz oslabljenog vela između svjetova živih i svjetova mrtvih—filmovi o Noći vještica jednostavno prenose ovu magiju pod ruho kinematografije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.