Pristup je bio dosta hrabar za naše prostore, gdje su i mnogi kritičari projekta smatrali priču isuviše lokalnom, a sada međunarodne nagrade pokazuju da je priča o granicama i te kako univerzalna, a da joj lokalni karakter samo daje neku posebno šarmantnu notu, rekao je Vlastimir Sudar, jedan od reditelja filma "Granice kiše".
Sa kolegom Nikolom Mijovićem još prije 11 godina počeo je da radi na ovom ostvarenju. Kako je proces postajao sve duži, a prepreka bilo sve više, "Granice kiše" su tek sada dočekale da budu završene, a koliko su uspješne dokazuju i nagrade kojih je na režiserskoj polici sve više. Između ostalih, film je dobio drugu nagradu na Filmskom festivalu u Bergamu, ali i prvu na Međunarodnom filmskom festivalu "Evropa oko Evrope" u Parizu. Sudar, kojem je ovo debitantsko režisersko ostvarenje, poznatiji je kao teoretičar i estetičar filma, ali i kao profesor na Univerzitetu "Kingston" u Londonu. U intervjuu za "Nezavisne" priča upravo o pomenutom filmu, o obimnom djelu koje je napisao o Aleksandru Petroviću, na kojem je i doktorirao, ali i o aktuelnim komentarima na film "Balkanska međa".
NN: "Granice kiše" su, kako ste jednom prilikom rekli, pokušaj da date nadu predjelima na tromeđi Crne Gore, BiH i Hrvatske, koji su gotovo potpuno opustjeli. Postoji li u realnom svijetu nada koja bi se mogla pružiti ne samo opustjelim predjelima, već i generalno ljudima koji ostaju ovdje?
SUDAR: U više navrata su mi na raznim festivalima u inostranstvu postavili to vrlo važno pitanje, i uvijek sam prvo podsjetio na neizbježnu činjenicu da su "Granice kiše" film, i kao film dio tog umjetnog - ako već ne umjetničkog - svijeta. Taj svijet je medijski, simboličan i nije stvaran, dakle potpuno svjesno smo napravili djelo fikcije koje hoće da uradi nešto čega sam svjestan da u stvarnosti skoro da nema. S druge strane, većina stvari koje se i svjesno i nesvjesno pojave u stvarnosti su upravo došle iz simboličnih svjetova, bilo umjetnosti, nauke, filozofije i raznih oblasti kritičke misli. Tako mogu samo da se nadam da će plemenite ideje iz našeg filma naći svoj put u našu sve složeniju realnost. Kao što film pokazuje i kao što ja iskreno vjerujem, ima puno dobrih stvari koje mogu da hrane nadu svakome ko živi i želi da živi ovdje, iako je jasno da ima i puno izazova, kojih na kraju krajeva ima svugdje.
NN: Film je u relativno skorom periodu osvojio i vrijedne nagrade na festivalima u Bergamu i Parizu. Koliko Vam kao autoru znači tako nešto i da li je kroz sam proces nastanka filma bilo očekivanja i želja za nagrade?
SUDAR: Pošto sam reditelj debitant i pošto je projekat "Granice kiše", koji je prije davnih 11 godina "donesen" na naše prostore, na mnogim osnovama - pogotovo dramaturškim - bio jako neobičan, ove nagrade mi sada znače puno. One su vrlo konkretna potvrda da je vjera u ovaj projekat, koji je sve ovo vrijeme stvarno trpio pravu golgotu, bila ispravna i da je ovo bio dobro osmišljen projekat. Kao scenario je zbunio mnoge kolege i ovdje i u Beogradu zbog svoje razlomljene strukture i nekonzervativnog pristupa izgradnji likova. Pri tome, postojala je i sumnja da li će debitanti od toga znati napraviti ubjedljiv film. Tada sam još morao da krijem ideju o epilogu filma, sadašnjem kratkom trećem dijelu, koja je vremenom "organski" urasla u film, tako što je većina saradnika polako postala svjesna da to treba snimiti i dodati.
NN: Ovaj film će, između ostalog, ostati i kao svojevrsno svjedočanstvo kakav je glumac bio Robert Budak, koji je, nažalost, preminuo premlad.
SUDAR: Ne mogu vam opisati koliko nam je svima žao Roberta, na poseban način svakako i meni jer sam baš ja otputovao u Zagreb da ga upoznam kad smo izgubili banjalučkog glumca koji je trebalo da igra tu ulogu, ali je u zadnji čas morao da krene da radi nešto drugo. Robert je bio jako mlad, ali jako ležeran, pravi glumac, kome je gluma jednostavno dio njega - učinilo mi se da on takav nikad ne može da ima tremu. Sa velikom lakoćom se prihvatio tog zadatka, nama u posljednji produkcijski čas, tako da nas je bukvalno spasao. Bilo nam je svima stvarno jako lijepo u Trebinju. Robert je došao na glumački festival u Nišu prošle godine da vidi film, a meni je kao autoru strašno smetalo što je zvuk na otvorenom bio pomiješan sa gradskom vrevom i festivalskom atmosferom, pa sam htio da što prije gleda film ponovo u pravom bioskopu. To se, evo, nije desilo, ko bi predvidio ovakvu tragediju, a mala nam je utjeha da Robert uvijek živi u našem filmu.
NN: Činjenica je da filmovi koji posljednjih godina nastaju u našem regionu uspijevaju da u nekoj mjeri domaću kinematografiju postave u evropske okvire. Slažete li se da je putanja domaćeg filma uzlazna?
SUDAR: Nadam se i mislim da je filmska putanja svakako uzlazna. Na kraju smo jednog konfuznog i potpuno tranzicionog perioda u domaćim kinematografijama, koje je karakterisao pad proizvodnih vrijednosti zbog manjka sredstava, a paralelne ubrzane tehničke sofisticiranosti u svijetu. Tematski su kod nas svi postali opsjednuti kopiranjem nekakvih "urbanih" tema i žanrovskog filma, što je uglavnom izgledalo kao da u Kragujevcu umjesto FIAT-a 500 krenu da prave svemirsku raketu. Sada se to konačno mijenja i mladi autori ponovo traže neki svoj autentičan glas, dok produkcijski pokušavaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a ne prave više nešto za šta jednostavno nema ni infrastrukture ni tehničkih resursa. Ja se nadam da "Granice kiše" pripadaju takvom trendu.
NN: Otkako je objavljena Vaša knjiga "Portret umetnika kao političkog disidenta: Život i djelo Aleksandra Petrovića", ne prestaje interesovanje za nju, ali ona je još jednom zapravo pokazala kakav je autor bio Petrović. Zašto je Vama baš on bio interesantan za pisanje knjige?
SUDAR: Mislim da je Petrović bio važan upravo zato što je pokazao da naše vrlo lokalne teme mogu da budu univerzalne, pogotovo kad znaju da se vješto prikažu. Od njega se još puno može naučiti, i to ne samo na polju filmske umjetnosti. Ono što je meni kod njega posebno je da, za razliku i od njegovih savremenika i od tog nekog opšteg trenda kod nas, nije gurao stvari u krajnost, već je sve radio s mjerom. Kod nas kao da je neko otvorio stalni šampionat u umjetnosti - a posebno filmu - kao takmičenje autora da sve urade što ekstremnije, šta god da je, i tu spadaju i Makavejev i Pavlović. Petrović je bio sklon suptilnostima, ravnoteži, zbog toga je i ostao cijenjen mimo naše kulture.
NN: Kako biste Vi kao neko ko radi i na našem i na britanskom području prokomentarisali to što je britanski "Times" nedavno napao film "Balkanska međa" da potkopava regionalni mir?
SUDAR: Ne bih se puno obazirao na mišljenje nekoga ko piše za britanski "Times". Ono što taj slučaj pokazuje je da je vrlo važno pričati razne priče u tom medijskom - simboličnom svijetu sa kojim smo počeli ovaj razgovor. Odavno je jasno da se možda i Sovjetski Savez raspao jer je Amerika odnijela pobjedu upravo u tom simboličnom svijetu, koji ima tako jak uticaj na ovaj realni. Otuda su te lekcije naučili Arapi koji stoje iza Al Džazire, svjesni koliko su loše prikazivani ne samo u zapadnim medijima, i koliko im je važno da sami govore u svoje ime. Isti je sada slučaj i sa "Russia Today". Vrlo je važno sam pričati svoju priču, i to na human način, da svako hoće da je sasluša. Nemojmo zaboraviti da su "Granice kiše" film Republike Srpske, i da je prva institucija koja je finansirala ovaj film Ministarstvo prosvjete i kulture RS, pa se zato i taj logo prvi vidi na špici. Vrlo je važno i da se slika ovih prostora i Republike Srpske popravlja u tom medijskom svijetu i nadam se da će pomagati sve većem broju filmova koji, kao i naš, pričaju neke nove priče s ovih prostora.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.