Žalica za "Nezavisne": Žrtve smo agresivne manjine, njihovih interesa i šuplje priče

Za glumicu i profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Jasnu Žalicu 2022. godina je jedna od najplodnijih u dosadašnjoj karijeri.

Film "Praznik rada", u kojem igra i koji je režirao njen suprug Pjer Žalica, privukao je veliku pažnju publike u bioskopima širom BiH i regiona, a za večeras je zakazana bioskopska premijera filma "Balada" Aide Begić, u kojem Jasna Žalica igra majku glavne junakinje Meri, koju igra Marija Pikić.

O ovim filmovima, stanju u bh. društvu, položaju samohranih majki u njemu i aktuelnom trenutku bh. kinematografije, Žalica je govorila za "Nezavisne".

NN: Filmovi "Praznik rada" i "Balada", u kojima igrate, prvi put su predstavljeni na "Sarajevo film festivalu". Kakve su reakcije publike i kritike na ove filmove?

ŽALICA: Film "Balada" sniman je u oktobru i novembru 2020. godine, a "Praznik rada" tačno godinu dana kasnije. "Balada" je jako lijepo primljena na festivalima na kojima je bila. Na tuzlanskom festivalu je proglašena za najbolji film. Udruženje filmskih radnika ga je izabralo za bh. kandidata za Američku filmsku nagradu "Oscar". "Praznik rada" je pobudio veliki interes. U prvom vikendu prikazivanja imao je desetak hiljada gledalaca. Ekipa filma je posjetila premijere filma u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Zenici i Mostaru. Svugdje smo svjedočili veoma emotivnim reakcijama. Čuli smo smijeh tokom filma, a na kraju vidjeli uplakana lica ljudi koji su priču doživljavali veoma lično. Tako nešto nisam još doživjela. Uglavnom ljudi zahvaljuju na takvom filmu i dijele osjećanje da zaslužujemo bolji život od onog kakav živimo sada. Što se tiče reakcija struke i internacionalne publike, imponuje "Warsaw Grand Prix 2022".

NN: Film "Praznik rada" počinje susretom starih prijatelja, pripremom za tradicionalni praznik koji se obilježavao još za vrijeme Jugoslavije, a nastavlja se isplivavanjem međusobnih razlika, ratnih rana i konačno završava sa gorčinom. Gdje smo danas u odnosu na nekada, koliko je teško govoriti o mučnim stvarima iz nedavne prošlosti, da li nas taj prolazak kroz njih ponovo dijeli i razdvaja?

ŽALICA: Ne mislim da film "Praznik rada" govori o međusobnim razlikama između svojih likova. Baš naprotiv! On kaže da koliko se god činili različiti u svojim vjerama i uvjerenjima, zajedničko nam je to neizdrživo stanje između teške i tragične prošlosti pune bola i gubitaka, nedostojanstvene sadašnjosti i potpuno neizvjesne budućnosti. Kaže da se ma ko bili moramo probuditi i nužno suočiti sa istinom u nama i izvan nas. Da jedino tako možemo katarzično spoznati stvarnost u kojoj nesretni gledamo kako nam djeca odlaze sa ovih prostora kao da su okuženi. Da je možda konačno vrijeme da se suprotstavimo prošlosti i postanemo aktivni sudionici svoje sadašnjosti.

NN: Kako gledate na lik Munevere koju igrate u filmu "Praznik rada", koliko su traume oblikovale njenu svijest?

ŽALICA: Munevera je žena koja iza svoje osebujne pojavnosti krije ozbiljnu traumu. Gubitak djeteta dovodi je da, u pokušaju da sebi objasni takav okrutan svijet u kojem je to moguće, posegne za utjehom u upitnoj percepciji tradicije i razumijevanja tuđe tragedije. Na idejnom planu, ona je najzorniji predstavnik režiserove ideje da ljudi na našim prostorima više vjeruju u ideološke floskule i mitove nego u fakte i zdrav razum.

NN: Koliko su skepsa i sumnja prisutni u životima naroda u BiH, postoji li međusobno povjerenje i tolerancija? Jedan od junaka filma "Praznik rada" kaže: "Neću suživot, hoću život." Kako gledate na ovu rečenicu, ima li ona dublji koncept, je li suživot neka vrsta salonske krilatice za stalnu podjelu među ljudima?

ŽALICA: Mi smo žrtve agresivne manjine, njihovih interesa, floskula i šuplje priče. Baš kao da nikada ranije nismo živjeli. K'o biva, trebamo naučiti biti tolerantni, otrpjeti onoga drugog pored sebe u tom čudnom stanju suživota dok život prolazi pored nas i odvija se negdje drugo. Istovremeno, stalno se potenciraju nacionalne i kulturološke razlike. Čini se to plašeći ljude jedne drugima, držeći ih inferiorne i u duhovnom i u ekonomskom siromaštvu, huškajući ih jedne na druge. Baš kao neke zatvorene zvijeri na kratkom lancu, a sve za tuđ račun i interes. A ljudi na ovim prostorima su sami od sebe dobri. Ne potkradajte ih, dajte im da rade, školuju svoju djecu u dobrim školama, odu ljeti na more, zimi na planinu. Lišite ih straha za budućnost i omogućite im dostojanstvenu starost i vidjećete kako buja zajednički život u svom najljepšem obliku.

NN: Film "Balada" govori o ženi koja se bori za starateljstvo nad djetetom, gdje su danas samohrane majke u društvu u kojem živimo?

ŽALICA: "Balada" na jedan duhovit, zanimljiv i naizgled lagan način preispituje pitanje ženske slobode da se ostvari i afirmiše kroz sadržaje koji je intimno zanimaju. Majčinstvo u ovom filmu nije tretirano samo kroz bezuslovnu ljubav, nego i kroz žrtvu koju su žene zbog te ljubavi spremne podnijeti. Sam film počinje pitanjem glavnoj junakinji: "Šta je za tebe sloboda", a završava scenom između nje i kćerke u kojoj ona objašnjava šta je to umjetnost. Negdje između ta dva pojma smještene su tri generacije ženskih likova u "Baladi" i čini se da kada bi jedna uspjela izaći iz okova podrazumijevanja, uspjele bi i sve ostale.

NN: Možete li da kažete nešto više o liku koju igrate u filmu "Balada"?

ŽALICA: Ja igram majku čija kćer se bori za starateljstvo nad svojom kćerkom nakon što je čovjek sa kojim je živjela odbaci. U nastojanju da im objema omogući dobru budućnost poseže za rješenjima koja se tradicionalno od žena očekuju, a koja su i nju samu učinila intimno duboko nesretnom i nerealizovanom.

NN: "Balada" je snimana u periodu pandemije virusa korona, koliko je bilo teško raditi u tim uslovima, šta su bili najveći izazovi?

ŽALICA: Film je sniman u jeku korone. Moj prvi dan snimanja je bio prvi dan nakon prebolovane bolesti. Snimanje je prekidano zbog bolesti drugih glumaca i članova ekipe. Zaista je bilo teško jer tada se baš ništa nije znalo o samoj bolesti, a svakodnevno su dolazile vijesti o gubicima dragih ljudi. Ali pored svog tog užasa mi smo se osjećali privilegovano i sretno jer smo u kreativnom i nadahnjujećem ambijentu stvarali jednu divnu priču.

NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, radite li na nekim novim projektima?

ŽALICA: Imala sam veoma radnu godinu. Radila sam predstavu u Sarajevu, snimala u Hrvatskoj i Srbiji, vrlo aktivno učestvovala u promociji "Praznika rada" i "Balade". Imam još neke festivale na koje bih trebala ići. Od glumačkih obaveza ostala mi je uloga u seriji "Znam kako dišeš", koja se narednih mjeseci snima u Sarajevu. Nastavljam sa redovnim obavezama u nastavi sa studentima na Akademiji scenskih umjetnosti. I ne bi bilo loše da malo odmorim.

 

Glumac treba biti autor, a ne izvođač

NN: Profesor ste na predmetu pokret na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Šta pokušavate da prenesete studentima, koje su karakteristike danas najvažnije za glumca?

ŽALICA: Čvrsto vjerujem da glumac treba biti autor, a ne izvođač. Zanatske vještine su ono što će mu pomoći da uz široko i bogato obrazovanje i najrazličitija životna iskustva razvije svoj autentični izraz, da ima šta da kaže i da to iskomunicira artikulisano i samouvjereno. Ipak, u ovom surovom i otuđenom svijetu, kod svakog čovjeka, a naročito glumca, najvažnije je razviti najviši stepen empatije i potrebe da se ljudi razumiju, a ne da im se ruga ili sudi.

 

Umjetnost uspijeva preći stvarne i imaginarne granice

NN: Gdje je danas bh. kinematografija i kakva je saradnja sa zemljama regiona?

ŽALICA: Svako moje iskustvo u radu sa produkcijama i kolegama iz regiona je zaista uvijek bilo vrlo prijatno, dobro i plodonosno. Umjetnost uspijeva preći i stvarne i imaginarne granice koje se pred nas postavljaju. Nažalost, poznajem i radila sam sa mnogo više kolega iz, na primjer, Beograda i Zagreba nego iz Banjaluke ili Mostara. Kada se uspije prevazići ta neprirodna činjenica, kada se uspostavi sistem koji će umjesto nacionalne i geografske podijeljenosti podrazumijevati i podržati interes za zajedničkim projektima i saradnjom, onda će bh. umjetnost, pa samim tim i kinematografija moći doživjeti puni potencijal. I ovako sporadično, oslonjeni na pojedinačne inicijative, lokalnu podršku i konekcije izvan svoje države, uspijevamo realizovati projekte koji bude veliki interes publike, konkurišu i osvajaju svjetske nagrade. Nepravedno je talentovane i velike umjetnike koje BiH ima držati u ovako komplikovanim i za rad teškim okolnostima.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.