Aleksa Janković, pjesnik iz Banjaluke, nakon pjesničkog prvenca "Crna riječ" iz 2017. godine, nedavno je u izdanju beogradskog "Lubruma" objavio drugu knjigu poezije pod nazivom "Između samoća".
Knjiga je već predstavljena u Beogradu, a večeras u 19 časova biće održana promocija i u Banjaluci, tačnije u Kući Milanovića. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa "Verbalno onanisanje", "Epizoda: Marija", "Ođavoljavanje" i "Između samoća", a više o svemu uoči banjalučke promocije Janković je govorio za "Nezavisne".
NN: Na početku zbirke je pjesma koja se direktno obraća čitaocu. Pjesmu završavate stihovima "Ti si mi prva ljubav. I nikad te neću zaboraviti". Koja je, po Vašem mišljenju, uloga čitaoca poezije u našem vremenu, koliko je čitalac danas bitan pjesnicima?
JANKOVIĆ: Ne bih mogao da govorim za druge, ali meni je svakako bitan. Ne toliko da sam spreman da mu ugađam i da ga tješim lijepim riječima, ali dovoljno bitan da mu pokažem svoj ponos i unesem se lično u svoj izraz, a onda isti taj izraz pustim u javnost. Mnogo je razloga koji su me naveli da posvetim knjigu čitaocu. Prije svega to je pohvala toj neprevaziđenoj čitalačkoj radoznalosti, toj spremnosti i hrabrosti da se stupi u jedan tako efemerni zadatak pa da se od mrtvih simbola na papiru prave vječnosti. Već je odavno floskula reći da danas malo ko čita, pogotovo poeziju. Mnogo je razloga i za to. S tim u vidu posvetu sam kao takvu napisao valjda svim tim upornim i nepokolebljivim dusima među nama koji uprkos svim preprekama i distrakcijama pronalaze način da se zdušno unesu u knjigu. Šta god neki mislili, i dalje ih ima. Ja sam valjda osjetio potrebu da ih prepoznam u pjesmi i pozdravim.
NN: Zašto je samoća iz naslova knjige u množini i, generalno, da li je, po Vašem mišljenju, samoća neophodna za pisanje?
JANKOVIĆ: Bez obzira na to koliko ja volio svoju samoću i koliko mi jeste neophodna za pisanje, sve ono što je inspirisalo pjesme ove knjige se desilo baš tu - između samoća. Uvijek u susretu s drugim, kada mi te moje osame prekine vanjska realnost i namami me svojom ubjedljivošću. Pisanje, kao i čitanje, jeste jedna meditativna djelatnost, možda više nego u bilo kojem drugom kreativnom izrazu, ali do onog pravog, visokooktanskog goriva koje će da lansira dobar stih ja barem nikad nisam mogao da dođem bez susreta sa svijetom. U njemu se sva ta osjećanja ostvare, a onda ih u samoći kontekstualizujem poezijom, i, ako je sreće, pretvorim u nešto više od puke boli, srama ili ogorčenosti. To je jedan od razloga za ovaj naslov, ali siguran sam da ih ima više. Svakako mislim da je odnos svakog pojedinca sa samoćom izuzetno kompleksan.
NN: Književnica i profesorica Tatjana Bijelić u recenziji piše da drugom knjigom nastavljate svoja pjesnička putešestvija u sfere svakodnevnog, romantičnog, istorijskog i zaumnog. Koliko ste Vi, kao autor knjige, unaprijed svjesni pomenutih sfera i u kojoj mjeri one uopšte djeluju zasebno kada je u pitanju poezija?
JANKOVIĆ: Recenzija profesorice Bijelić je došla kao veliko i veoma prijatno iznenađenje. Uvijek je lijepo kad vas neko na takav način promatra i razmatra, pogotovo profesor-mentor i kolega pjesnik. S druge strane, ono što me je još više iznenadilo je njen uvid. Mnogo je stvari prepoznala i ocijenila koje su nekom mom tumačenju sopstvene poezije sasvim promakle. Mada, mislim da je to sasvim prirodno. U samotumačenju pristrasnost je isuviše presudna. Svakako je na čitaocu da raščlanjuje, odnosno analizira pjesmu. U tome je dio čari čitanja, u otkrivanju i razotkrivanju autorove namjere. Pjesnik je onaj koji, barem po meni, objedinjuje; koji spaja sfere i svjetove i destiliše ih u taj svojevrsni holistični tonik čije ispijanje kroti ovaj svijet, prekrupan za bilo kakvu analizu, i čini ga svarljivijim, lakšim za prodrijeti i podnijeti.
NN: Pjesme poput "Oktobar 1995" i "Ko će u rat", nedvosmisleno govore o nasljeđu devedesetih godina prošlog vijeka. Da li je po Vašem mišljenju danas, 30 godina poslije, zdravije odmaknuti se ili i dalje obrađivati ovu temu koja je i te kako prisutna u književnosti na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno koliko ova tema u književnosti s jedne strane doprinosi kulturi sjećanja, a s druge pomirenju među narodima?
JANKOVIĆ: Dobro sam svjestan učestalog zloupotrebljavanja te teme u našoj kulturi, i to jeste bila jedna od stvari o kojima sam razmišljao kad sam uvrštavao te pjesme u zbirku. Najudaljenija mi je želja da bilo koga nemilo podsjećam na nemili događaj. Ipak, baš zbog tih zloupotreba taj period je i dalje nekako svjež u našoj kolektivnoj svijesti, pa tako i mojoj. I dalje o ratu razmišljamo, pominjemo i strahujemo od njega. Ponajviše - i dalje nas taj naš rat boli. Moj pomen rata u ovim pjesmama nema nikakav konkretan dodir sa istorijskim zbivanjima iz tog perioda. Svakako sam rođen neposredno prije kraja rata i ne bih imao mnogo toga da kažem s te strane. Pominjem ga jer je krupan dio moje realnosti i života, i imao je odraz u mnogo sfera mog odrastanja, sazrijevanja, pa tako i trenutnog duhovnog stanja. Mislim da sam povlačenjem te teme htio da pokušam dati glas naraštajima koji sa sobom nose nasljeđe rata, koji su nevini pred zločinima iz tog rata, ali i dalje trpe posljedice bola koji je nanio i razdora koji je posadio. Ne vjerujem da se od te teme može pobjeći, odnosno odmaknuti. Sve prećutano se uvijek zubatije vrati. Možda je tu trag naše nemoći da dođemo do pomirenja.
NN: Prije nešto više od osam godina, kada ste objavili prvenac "Crna riječ" u intervjuu za "Nezavisne", kazali ste da su Vam studije engleskog jezika i književnosti u dobroj mjeri pomogle u pisanju. Kakva je danas situacija, da li Vam profesura pomaže ili odmaže?
JANKOVIĆ: Dabome, samo možda sad na malo drugačiji način. Dok sam bio na studijama ono što mi je pomagalo u pisanju je bila okruženost književnošću i književnicima. Sad sam se opet vratio u školu samo sa druge strane katedre. Nevjerovatno mi je koliko je duševno okrepljujući rad sa djecom. Uz njih sve tako mlade i ja sam se podmladio, pa opet pristupio tom nekom pjesničkom splinu na koji sam bio zamalo zaboravio. To je do te njihove iskrenosti. Mislim da me tome nanovo uče. A iskrenost ostaje prva vrijednost umjetnosti. Jedino na šta bih mogao da se požalim je eventualno malo manje vremena za pisanje, ali za pisanje lako mi je da izmislim vrijeme.
NN: Pošto se bavite i muzikom, da li pripremate autorske pjesme u ovom polju umjetnosti i koja je razlika kada pišete poeziju u odnosu na pjesme namijenjene za komponovanje?
JANKOVIĆ: Velika mi je želja da se ozbiljno angažujem na tom polju već odavno. Stalno radim sa muzičarima, sviram, snimam. Nedavno smo izbacili kratki nastup uživo iz našeg studija u Banjaluci, gdje sam izveo jednu autorsku pjesmu. Imam ih desetak u pripremi, ali tu se oprečuju neke druge stvari. Razlikujem pisanje tekstova koji će se pjevati i ići uz muziku od poezije kakvu ja pišem. Često mi predlažu da prilagodim neku od mojih pjesama u tekst, ali mi se to čini neizvodljivo. Tekst za muziku jednostavno zahtijeva drugačiji pristup. Muzika sama od sebe mnogo govori, a isuviše pričljivi tekstovi (kakva je moja poezija) previše usmjeruju pažnju na sebe. Kada pišem tekst instrument mora da mi je pod miškom, pa da uvijek mogu oslušnuti kako će neki stih ili rima da legnu uz određeni akord, melodijsku frazu ili čak cijeli aranžman.
NN: Dobitnik ste nagrade "Čučkova knjiga" za knjigu "Crna riječ" i učesnik ste određenih festivala poezije. Kakav je Vaš opšti utisak o aktuelnoj književnoj sceni Republike Srpske?
JANKOVIĆ: To nije pitanje na koje mogu da dam veoma dobar, ili barem lagan odgovor. Nama, svakako, na ovim prostorima, talenta nikada nije falilo, i to nikad nije bio problem. Svakodnevno sam u susretu i druženju sa veoma talentovanim ljudima koji imaju mnogo da kažu i pokažu. Veći je problem naš trenutni duh odnosa prema kulturi koji svim tim talentima daje jako malo prostora da se izrazi. Prema umjetnosti se ne odnosi kao prvenstveno nužnoj ljudskoj djelatnosti koja mu je važna jednako kao disanje ili pitka voda, nego kao prema luksuzu, suvišnom izdatku koji uvijek mora biti na usluzi nekom takozvanom višem cilju da bi bio opravdan. U nekom idealnom svijetu cijeli jedan grad bi se svako drugo-treće veče sastajao na jednom mjestu da podijeli sve ono što je dotad napisao, smislio, naslikao... Ne bih previše da pričam pa da se ogriješim o ljude koji rade u kulturi i sa kulturom, kao, na primjer, ljude iz biblioteke "Branko Čučak" u Han Pijesku, gdje sam se prvi put osjetio prepoznatim kao pjesnik. Nas ogrezlih i zagrizlih uvijek ima i mi se radosno borimo sa vjetrenjačama, ali je velika šteta po sve nas što kulturni svijet iznad vode drži samo šaka entuzijasta u svijetu i vremenu kad nam je kultura potrebnija nego ikad.