Refik Mujezinović je advokat i pisac iz Sarajeva, čiji je roman "Kako je čovjek postao majmun" nedavno objavljen u izdanju "Nove poetike" iz Beograda.
"Refik piše urbano, precizno i nemilosrdno. Spoj sirove svakodnevice i nadrealne pukotine kroz koju stvarnost iscuri u nešto uznemirujuće daje ovom romanu posebnu napetost. Smešno i strašno ovde nisu suprotnosti već su rođaci. 'Kako je čovjek postao majmun' je dokument unutrašnjeg raspada koji se često zove normalnim životom. Bez utehe. Bez moralne pouke. Pred nama je roman koji ne nudi utehu, ali nudi istinu", stoji u recenziji Vladimira Tomića za Mujezinovićevu drugu knjigu. Prethodno, tačnije 2009. godine, Mujezinović je objavio roman "Sevdali montra", a o novom djelu, svojim pogledima na književnost i statusu u književnom svijetu govorio je za "Nezavisne".
NN: Glavni lik Damir u romanu "Kako je čovjek postao majmun" dolazi iz disfunkcionalne porodice koja živi u disfunkcionalnom društvu, tako da nas, dok čitamo, iako navijamo za njega, sve vrijeme prati osjećaj da nema nikakvu šansu za bolji život. Smatrate li da je, pored svega nabrojanog, Damir žrtva i sopstvene dobrote i naivnosti, te da li ga Vi, kao autor, posmatrate kao žrtvu?
MUJEZINOVIĆ: Izmišljeni likovi su, najprije, žrtve svog autora, jer sam, prema vlastitom iskustvu, uvjeren da su, svaki za sebe, njegov alter ego. Što se tiče neprilika u koje čovjeka mogu dovesti njegova dobrota i naivnost, najbolji primjer za to je knez Miškin iz romana "Idiot" Dostojevskog. Po tim osobinama, Damir mu je mnogo sličan. Ne volim ga posmatrati kao žrtvu, jer bi ga to, možda, odvelo u autoviktimizaciju, koja se kapitalizira u traženju sažaljenja, podrške ili potvrde kroz ulogu žrtve. Damir je takav lik da mu fali doživljaj samog sebe kao žrtve, a naročito, fali mu potreba, koju žrtve imaju ponekad, da se razmeće svojom nesrećom. On čak nema ni sposobnost da izvan sebe traži krivca za svoje stanje.
NN: Pored Damira, autodestrukcija je prisutna i kod ostalih likova: Tihane, Bajrama Idrizija i Armina. Šta je zajedničko, a šta različito u njihovim autodestrukcijama?
MUJEZINOVIĆ: Zajedničko za sve njihove autodestrukcije je sam moj odnos, kao autora, prema autodestrukciji, u kojoj nalazim posebnu estetiku i književni materijal vrijedan bavljenja njime. Svi su oni antijunaci, čija je zajednička crta borba protiv sebe samih, protiv društvenih vrijednosti, logike i smisla. Međutim, svi su oni, kako kaže jedna pjesma, i "sjebani na svoj način". Damirova autodestrukcija je fizička, javlja se kao ovisnost o drogama. Tihanina autodestrukcija je psihološka, javlja se kao krivnja i prezir prema samom sebi. Autodestrukcija Bajrama Idrizija je socijalna, dolazi kao posljedica njegove uloge i statusa u društvu. A meni najinteresantnija, Arminova destrukcija, to je vjerničko-ideološka destrukcija u kojoj čovjek mrzi sebe jer nije dostojan ideala koje sam sebi nameće, ili su mu nametnuti.
NN: Imajući u vidu temu romana, da li ste ispočetka imali viziju da ga ispišete prstenastom strukturom, kako biste na simboličkom planu naglasili istorijska ponavljanja i ponavljanja sudbina likova prilikom takvih istorijskih procesa?
MUJEZINOVIĆ: Karl Marks je negdje napisao da se istorija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, odnosno komedija. Mi smo, kao društvo i pojedinci, doživjeli ogromne tragedije i sada mi se čini da, svako od nas, igra svoju ulogu u teatru apsurda, u kojem smo ujedno i glumci i publika. To je, donekle, poruka ovog romana i njegova simbolika, radi razotkrivanja paradoksa ljudskog postojanja koji je, koliko zabavan, toliko i tragičan.
NN: Zbog čega, kako ćete zapisati u romanu opisujući lik Tihane, samo na Balkanu ljepota može biti pretjerana?
MUJEZINOVIĆ: Da, to je napisano kao ironija, ali nije daleko od istine kada se radi o ljepoti spoljašnosti, fizičkoj ljepoti. Isto je i sa srećom. Ali da bih zadnju rečenicu bolje objasnio, moram se poslužiti engleskim riječima, jer mi, u našem jeziku, koliko god mu naziva dali, imamo samo riječ "sreća" za ono što se u engleskom jeziku zove "happiness" i "luck", i to možda jer olako podrazumijevamo da nema jednog bez drugog. U svakom slučaju, kod nas djecu uče da ne budu previše "happy", jer ako se previše smiješ, oplakaćeš. Isto tako, kada žene na ulici vide lijepo dijete, kažu "koke ga pokakile" ili nešto tako, da ga zaštite od uroka, jer ljepota sa sobom neminovno nosi nesreću. Ta nesreća dolazi kako izvana, od etiketiranja i objektivizacije, tako i iznutra, od usamljenosti i zamke sužavanja identiteta koju sa sobom nosi. Kada je riječ konkretno o ženskoj ljepoti, Ivo Andrić je takvu ljepotu u svojim djelima najljepše razotkrio kao usud, a ne privilegiju.
NN: Na jednom mjestu ćete zapisati: "U mahalskom uplitanju u tuđi život, najčešće kroz ironične dosjetke, pola je sarajevskog duha", dajući, čini mi se, dobru definiciju nečega do kraja neopipljivog. Hipotetički, da li biste se bez tog sarajevskog duha, slenga i muzike uopšte bavili pisanjem?
MUJEZINOVIĆ: Bih. Zahvaljujući "Nadrealistima" i stereotipima uopšte, primijetio sam da ljudi iz regiona, nazovimo ga tako, i najtragičniju ispovijest ili banalno iznošenje činjenica, ako je ispričano sa sarajevskim naglaskom, dožive kao vic ili zajebanciju, osmijeh im titra u uglu usana i samo čekaju momenat kada će se nasmijati, iako im ti možda pričaš kako ti je neko umro ili samo naručuješ hranu. To je teret očekivanja kojem se ne može oduprijeti, ali sa kojim se, doduše, sarajevska raja jako dobro nosi, jer taj autentični sarajevski humor je stvarno vrijednost za sebe. U ovoj knjizi sam u dobroj mjeri eksploatisao tu vrijednost, ali ja dolazim iz raznih prostora, živio sam u drugim gradovima, pa iako mnogo volim sarajevski duh i sleng, oni su samo jedan dio mog identiteta. Što se muzike tiče, odrastao sam na dosta drugačijoj vrsti muzike u odnosu na sarajevsku pop školu i to prelazi granice jednog grada, države, pa i vremena.
NN: Vrijeme radnje romana je kraj 2011. i početak 2012. godine, sa vremenskim skokovima u socijalizam i ratno Sarajevo. Da li bi ratni ožiljci, koje nosi svaki od likova, bili manje vidljivi da ste roman smjestili u 2026. godinu, bar kada je riječ o narkomaniji kao posljedici društvenog stanja?
MUJEZINOVIĆ: Ovaj roman sam počeo pisati upravo tada, kada se dešava radnja u njemu. Prvu verziju romana sam završio nekad početkom 2012. godine. Onda ga nisam uspijevao nigdje objaviti, niti sam se pretjerano trudio da se to desi, jer su došli stambeni kredit, posao i dvoje djece, a situacija sa izdavaštvom nije i tada bila bolja nego što je danas. Tako sam krajem 2023. godine našao rukopis na starom kompjuteru, pročitao sam ga i promijenio kraj, a neke dijelove sam dopunio naknadno stečenim životnim iskustvima. Tako dorađen tekst sam poslao na konkurs VBZ-a u Hrvatskoj za 2024. godinu i od stotinak radova ušao među pet finalista. Na tom konkursu je pobijedio suvlasnik jedne sarajevske izdavačke kuće i to dosta govori, samo za sebe, o lokalnom izdavaštvu uopšte. Onda se opet neko vrijeme nisam bavio ovim romanom, pa sam ponovo, tokom ove godine, naišao na njega u nekom e-mailu i tu dolazimo konačno do konkretnog odgovora na Vaše pitanje. Kada se roman čita u 2026. godini, čini mi se, relevantan je i dalje, a neke opisane situacije su čak dobile na važnosti i estetskoj vrijednosti, kada se posmatraju sa ove vremenske distance. Svaka knjiga mora proći test vremena, a nadam se da je ovaj roman uspješno to i obavio.
NN: Recenzent knjige Vladimir Tomić piše da majmun u ovom romanu nije alegorija ni fantazija, te da je on simptom. Ipak, možemo li otkriće čimpanze Darvina u Damirovom stanu posmatrati kao namjernu alegoriju ili ironični osvrt na opštu dehumanizaciju društva?
MUJEZINOVIĆ: Baš tako, radi se o potpunoj dehumanizaciji. Razmišljao sam o tome da napišem "bonus track" romana, u kojem bi ljudi komunicirali sa majmunom putem tableta sa vještačkom inteligencijom prilagođenom u tu svrhu, okačenom o majmunov vrat. Taj dio romana bih napisao doslovno koristeći prompt za ChatGPT, radio bih copy/paste odgovora vještačke inteligencije, tako da se ta otuđenost, dehumanizacija osjeti u najvećoj mjeri. Majmun bi u tom nenapisanom dijelu romana postao pionir, začetnik trap scene, bio bi mega popularan, uzor bubama i jalama koje imamo danas. Ali mi se nije dalo da to realizujem, nisam bio dovoljno motiviran, a možda bi ispalo i glupo.
NN: Prvenstveno djelujući kao pravnik, koliko učestvujete u književnom životu sredine i da li imate planove u vezi sa promocijom romana jer, nažalost, sudbina knjige danas i ovdje, i nakon objavljivanja, najčešće je i dalje u rukama pisca?
MUJEZINOVIĆ: Mogu sa sigurnošću potvrditi da sam potpuni autsajder u književnom svijetu, osim kao pasionirani čitalac i odgovara mi takva uloga. Igrom slučaja, oba napisana romana, koja imam iza sebe, objavljena su u Srbiji i nikad nisu doživjela objavljivanje ili distribuciju u Bosni i Hercegovini. Izdavanje ovog romana sam, kao autor, finansirao u potpunosti, jer mi se, naposljetku, tako moglo zahvaljujući advokatskom poslu koji volim i od kojeg živim. A što se promocija tiče, sada ne razmišljam o njima jer se knjiga još ne može kupiti ni naručiti u Bosni i Hercegovini.
NN: Radite li na novom rukopisu i, ako radite, šta nam u ovom trenutku možete otkriti o istom?
MUJEZINOVIĆ: Završio sam bajkovitu pripovijetku o djevojčici, koja je, sa porodicama jevrejskih doktora, upućenim početkom Drugog svjetskog rata iz Zagreba da liječe bosanski endemski sifilis, stigla u sjevernu Bosnu. Nekad pred kraj Drugog svjetskog rata, te porodice su se skrivale po kućama u Gornjem Srebreniku, kada su ih ubili zločinci iz Handžar divizije. Radi se o porodičnoj traumi, o kojoj sam slušao cijeli život i koju ću možda nekad i pretočiti u knjigu.
