Pjesničke knjige jesu drevni alhemičarski recept: Kako kućni cvijet u saksiji pretvoriti u lični zalazak sunca? Baš o tim sitnim bliskostima moja nova knjiga i govori.
Ovo kaže Aleksandra Marilović, književnica iz Dervente, povodom svoje najnovije knjige poezije "Nešto neizrecivo blisko", koja je objavljena u izdanju banjalučkog "Art printa".
Više o knjizi, poeziji generalno, te "Prkos festu", umjetničkom festivalu u Derventi, čiji je organizator, a koji u ovom gradu traje do kraja jula, Marilovićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Pored poezije i tema koje obrađujete u poeziji, šta je za Vas "nešto neizrecivo blisko", na šta sve ovaj naslov može da se odnosi?
MARILOVIĆ: Postoji li veća bliskost nego kada čovjek čovjeku pjeva? Ili majka čedu na grudima. Međutim, postoje i oni trenuci kada čovjek pjeva sam sebi - da pobijedi strah. Ili, pjeva lično strahu da ga zagovori i zaboravi. Na koricama knjige vidite ilustraciju amarilisa. Ilustracija na naslovnoj stranici (Zdenko Bećarević, slikar) predstavlja crtež iz herbara cvijeta amarilis (koji sam kao semantičku igru imena i prezimena) koristila kao šifru na književnim konkursima. Mašta nam daruje tu privilegiju da kućni cvijet u saksiji (amarilis sa korice moje knjige) pretvorimo u lični zalazak sunca. Knjiga je buknula kao neko zaboravljeno sjeme. Svojevremeno sam pisala o jeziku cvijeća. Za ovaj cvijet se vezuje i mitska priča o nimfi Amarilis koja je pokušala da osvoji pastira Altea te je po savjetu proroka svake večeri dolazila na vrata dragog, obučena u bijelo. Na njegovom pragu svake večeri probadala je svoje srce strijelom. Nakon tridesetog dana - umjesto nimfe - Alteo ispred vrata nalazi ovaj crveni cvijet. Sve mi se čini da je ovo, zapravo, mitska priča o tome kako niče poezija. Obratite li pažnju: unutrašnjost amarilisa otkriće vam zvijezdu. Otuda je ovaj cvijet bio čest simbol kako pjesnicima, tako i slikarima. Pjesničke knjige jesu drevni alhemičarski recept: Kako kućni cvijet u saksiji pretvoriti u lični zalazak sunca? Baš o tim sitnim bliskostima moja nova knjiga i govori.
NN: "Zrenje, to je prva riječ koju pronalazim u definisanju pesničkog habitusa Aleksandre Marilović", zapisao je Nenad Grujičić u recenziji za Vašu novu knjigu. Koliko i sami osjećate to zrenje kada je u pitanju Vaša poezija i koliko je ono zapravo neophodno kod svakog pjesnika sa njegovom novom knjigom?
MARILOVIĆ: Svi koji čitaju moje pjesme znaju da često pišem u muškom rodu, što je mnogima interesantno. Naravno da nije jednostavno ogoliti unutrašnji svijet drugima, ali moj unutrašnji poriv da to činim tjera me sve dalje i dalje. Ja to nazivam pravdanjem dara. Riječ zrenje podsjeća me na imenicu zrno. Posijem zrno i čekam da sazri.
NN: Grujičić je Vašu ljubavnu poeziju uporedio sa poezijom Vesne Parun. Koliko godi ovo poređenje i ko su po Vašem mišljenju današnji ženski glasovi u poeziji vrijedni čitalačke pažnje?
MARILOVIĆ: Prva asocijacija kao odgovor na Vaše pitanje jesu dva glasa koja stoje na desnom i lijevom mome ramenu, to su Ana Ahmatova i Marina Cvetajeva. Ako govorimo o savremenim pjesnikinjama, tu ubrajam Enesu Mahmić, Dajanu Petrović i Jelenu Glišić.
NN: Iako ste ispisali zbirku ljubavne poezije, izbjegli ste patetiku kao čestu zamku prilikom ovakvog vida izražavanja. S tim u vezi, da li je zaista najteže pjevati o ljubavi, kako svojevremeno reče Vaš stariji kolega Boro Kapetanović?
MARILOVIĆ: Mnogi pisci govore o stvaralačkim mukama kroz koje su prolazili. Ne posmatram to na isti način. Gorki je govorio za Jesenjina da je pomislio kako je ovaj pjesnik ne toliko čovjek, koliko instrument. Harfa koju je priroda stvorila samo za poeziju da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi i milosrđe. Na sreću i sama sam u životu spoznala sopstvenu svrhu i pustila se da budem harfa nevidljivim rukama.
NN: Prije tri godine objavljena je Vaša knjiga kolumni pod nazivom "Govorim drugim jezikom". Koliko je Vaš publicistički jezik blizak književnom i koje su teme Vaša preokupacija u kolumnama?
MARILOVIĆ: U ovoj knjizi sam sabrala i odabrala svoje eseje, kolumne i kritike. Sa čitaocem ćaskam o svemu i svačemu. A šta je to komunikacija (od komuna)? To je naše zajedništvo u jeziku. Jezik jeste i prva "tehnologija." Valja imati u vidu da čak i naša njiva neće biti naša ako je ne budemo obrađivali. Ista stvar stoji sa maternjim jezikom. Ne zaboravimo da je i ćutanje važna komunikativna forma. Korice se ne otvaraju slučajno esejom "Magijska funkcija jezika". U modernim mentalnim krugovima zaboravljamo na svoj dar liječenja i bajanja riječima, blagosiljanja i proklinjanja, inspirisanja. Nesvjesni koliko ogovaranje kvari čistu prirodu i donosi u život ono što glasno imenujemo osudom. Otuda, potpuno namjerno knjigu zaklapam esejom o traču kao fenomenu degradacije čovjekove prirode.
NN: Snimili ste dvije audio-knjige poezije sa glumcima Slađanom Zrnić i Zlatanom Vidovićem. Koliko je poeziji neophodno da biva "čitana ušima" i u našem vremenu?
MARILOVIĆ: Ovakav oblik mnogo je pristupačniji, pa pored čiste interpretacije, pomaže u vježbanju pravilnog izgovaranja/dikcije riječi, što se takođe javlja kao jedan od problema u učeničkom razvoju, nešto slično radio-drami. Uviđajući i probleme opremljenosti biblioteka za slijepa i slabovida lica širom RS, valja pomenuti da je ovo oblast od posebnog značaja za unapređivanje bibliotečke i izdavačke djelatnosti. Naš rad je plasiran na internet i široko dostupan svima, besplatno. Treba da imamo u vidu da su slabovidi korisnici u odnosu na ostale građane prisnije vezani za knjigu. Statistički 85 odsto korisnika nakon učlanjenja u biblioteku fondove koristi neprestano. Knjige za slijepe su vrlo skupe, pa je tako zvučna knjiga deset puta skuplja od one u standardnoj štampi. Uz Vidovića i Zrnićevu, važno je napomenuti da je pijanistica Dragana Latinović komponovala muziku za moje pjesme.
NN: Pored šest knjiga poezije, u Vašem književnom opusu se nalazi i jedan roman "Kompleks gospođe Bovari". Da li radite na novom proznom djelu?
MARILOVIĆ: Završila sam biografsku dramu "Svetlost iz Idvora" o životu naučnika Mihaila Pupina, koja interpretira njegov odnos sa naučnikom Nikolom Teslom, vladikom Nikolajem Žičkim i slikarom Pajom Jovanovićem. Ovo je ujedno moja master teza na Akademiji umjetnosti i nadam se da će pronaći svoj put te doživjeti inscenaciju. Takođe, pišem bajku za djecu "Panonska princeza", koja nastoji sačuvati uspomenu na izgubljeno Panonsko more.
NN: Sa grupom saradnica osnovali ste "Prkos fest" u Derventi. Koliko ste zadovoljni ovogodišnjim izdanjem i reakcijama publike?
MARILOVIĆ: Prezadovoljne smo! Ove godine sve je teklo bez peripetija, a odziv je bio odličan! Mic po mic, naučile smo (s razlogom) nepovjerljivu publiku da nam povjeruje i prepusti se ljepoti ovog ljetnog festivala.
NN: Za kraj, kakav bi bio Vaš rezime naše savremene književnosti i književne scene. Šta je dobro, a šta bi valjalo mijenjati?
MARILOVIĆ: Izuzetno sam ponosna na sve svoje kolege pisce. Mijenjati treba samo potcjenjujuće prilike u kojima se svi skupa (s)nalazimo.
