Anđelko Anušić, pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejist, antologičar, novinar i publicist, prošle godine je u izdanju novosadskog "Prometeja" objavio knjigu "Odsjaj (sa) oba sveta".
Knjiga nosi podnaslov "U ogledalu književnih kritičara", koji već na koricama otkriva da je riječ o književnoj kritici o Anušićevom djelu. Pomenuti tekstovi književne kritike nastajali su u periodu od 1980. do 2024. godine.
"Od blizu 230 književnokritičarskih, i tekstova druge, žanrovske provenijencije (za koje znam), a koje sam notirao u biobibliografiji na kraju ove knjige - u ovaj izbor uvrstio sam (čak!) 162 priloga, iz pera 82 autora koji su pisali o 42 moje knjige. Možda previše? Neka o tome svoj konačni sud daju drugi. Upravo ovi oglašeni (i, možda, njihovi talentovani učenici i studenti), koji sigurnim korakom dolaze, i kojima ovaj grešni pisac veruje!", zapisao je Anušić u predgovoru knjige, povodom koje je govorio i za "Nezavisne".
NN: Prošlo je više od pedeset godina od objave Vaših prvih pjesama i Vašeg prvog novinskog teksta. Radeći na dva polja, književnom i novinarskom, u šali kažete da imate ukupno sto godina staža. Koliko su ta dva polja bila slična i različita u isto vrijeme?
ANUŠIĆ: Različita su, ne samo u žanrovskom smislu, nego u filozofskom, ontološkom i antropološkom pogledu. Naravno, novinarstvo ponekom piscu može biti od izvjesne koristi, jer uči da blagovremeno i tačno dijagnostikuje ne samo pojavne stvari i događaje, već da nasluti (ako ima dara!) i prikrivene procese, ono što je ispod površine socijalno-političkog mulja i manipulativnih agendi zlih iluzionista. A onaj koji umije da čita tekuću stvarnost, pouzdano raščitava i prošla i buduća zbitija, jer su uvijek sva tri glagolska vremena u jednoj sabirnoj tački. Tu se krije korist i za darovitog pisca! Budućeg pisca dobro novinarstvo podvizava - paradoksalno zvuči - brzom i preciznom mišljenju, što za književno stvaranje koje stremi koridoru apsoluta, i nedarovitog spisatelja, može da bude štetno. Meni je novinarstvo bilo od blagodatne pomoći.
NN: Kažete da Vas je novinarstvo odvelo do svih antropoloških tačaka Vaše literature, te da vas je MASPOK više zainteresovao za istoriju Srba na tlu tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. U kojoj mjeri se od vremena MASPOK-a do građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji njegovala kultura pamćenja u vezi sa periodom stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, o čemu ste mnogo pisali i vidjeli svoju književnu misiju?
ANUŠIĆ: Kultura pamćenja u tome periodu - što se tiče svekolikog stradanja naših sunarodnika tokom 20. vijeka - bila je apsolutno zatamnjeno mjesto. Srbi se, nekako, uvijek kasno probude, sa naknadnom, pokondirenom pameću! A ko se kasno budi, zijeva cijelog života, teturajući ulicama! U skorašnje vrijeme projavio se, iznebuha, narativ kultura sjećanja, i na sve strane mnogi se počeše busati u svoja rahitična, patriotska prsa! I to se ubrzo, kao i sve što se tiče nacionalno-istorijskog, sroza u patetičnu pomodnost, službeno birane datume i mjesta, sa stranački doziranim diskursom i dozom pamćenja. Zasviraj i zaigraj, rođače, po mojim notama, pa za pojas zadjeni! Kultura pamćenja mora da institucionalno prožima cijelu društvenu zajednicu po vertikali i horizontali. A to se neće i ne može desiti u državi koja nema usvojenu konzistentnu, autentičnu nacionalnu kulturnu politiku i politiku kulture. I to se ne može dogoditi sve dok se u parlamentu otadžbine Srba ne usvoje četiri rezolucije: o ratnom zločinu genocida nad Srbima i druga dva naroda u Jasenovcu; rezolucija o genocidnom izgonu krajiških Srba 1995. godine, i postradanju našega naroda u zemlji Časlava Klonimirovića, te rezolucija o okupaciji Kosova i Metohije. I rezolucija o krivičnom sankcionisanju neupotrebe ćirilice u službenom i javnom prostoru. A toga se čuvari Brozovog testamenta klone kao vlastitog obraza i morala!
NN: Iz Zagreba u Banjaluku ste prešli 1991. godine zbog prijetnji smrću. Kako danas gledate na to vrijeme i kakvi su Vaši današnji odnosi sa kolegama, redakcijama i izdavačima iz Zagreba?
ANUŠIĆ: Gledam kao na apokaliptičnu dionicu, u kontinuitetu, vatikansko-zapadnog, i domaćeg inovjeračkog plana koji je, od prvih balkanskih ratova do potonjih balkanskih ratova, odnio milione mojih sunarodnika, prvu put - u stradalnu nepovrat - i drugi put, juče i danas, u sramni, žalosni zaborav potomaka i dvorskih istoričara. Crni talas tog plana mogao je da odnese onomad i mene. U Zagrebu nemam kolega u redakcijama, niti u izdavačkim kućama. Istine zarad, pretprošle godine javio mi se Nikica Mihaljević, književni istoričar i kritičar, negdašnji urednik lista "Oko" za koji sam pisao, i tražio moje prozne knjige o egzodusu '95. g.
NN: Rat u bivšoj Jugoslaviji donio je novo stradanje Srba iz današnje Hrvatske i temu kojom se opsesivno bavite i danas. Vaše knjige tada nisu bile u žiži kritičara, ali je ipak vremenom o njima ostalo dosta tekstova sabranih u knjizi "Odsjaj (sa) oba sveta". Kako gledate na ovu, na prvu ruku reklo bi se, kontradiktornost?
ANUŠIĆ: Tačno je da zvanična književna kritika, njen glavni tok, nije bio, u početku, ljubitelj mog književnog djela i lika. A i zašto bi bio! Objašnjenje za to, koje važi i danas, jednostavno je: Devedesete godine jezuitski su smještene (u glavama čuvara Brozovog pečata i povlaštenih istoričara i tumača Jožinog testamenta) u zonu srpske krivice, kako je to precizno definisao profesor Milo Lompar. Sve, dakle, što je tematski vezano za te godine, pa i književni motiv, kulturno i društveno je nevidljivo, da ne kažem pod prećutnim embargom, što će reći društveno neupotrebljivo. Ništa se nije promijenilo, i biće tako sve dotle dok sa scene ne siđu oni koji lukavo igraju pogubne patriotske role, a srpski narod ne stvori državu koja normativno prožima nacionalno i građansko. Ugledne nagrade koje sam u međuvremenu dobio otškrinule su prozor na moju literaturu.
NN: Koji tekstovi, možda prvobitno i zaboravljeni, su vam nanovo postali dragi dok ste spremali za štampu knjigu "Odsjaj (sa) oba sveta"? I kako sa današnje vremenske distance gledate na svoje književno djelo?
ANUŠIĆ: Svi tekstovi koji su u ovoj knjizi sa podnaslovom "U ogledalu književnih kritičara", kako rekoh, probrani su, i otuda za mene dragocjeni, jer su sada ovim pečatanjem i revalorizovani. Po mjeri dara, odnosno blagodati Duha Svetoga, mislim da sam ispunio svoj stvaralački zavjet dat precima po jeziku, mastilu i krvi. Kako hronotopom, tako i temama koje dosad niko nije književno obdelavao, odgovorio sam, nadam se, na dobar način, arhetipskom nalogu književnosti, istorije i Nebeske Srbije. I još sam na tome tragu, slava Bogu!
NN: U predgovoru za knjigu pišete o odsustvu kanona integralnosti srpskog kulturnog prostora. Da li ste ovo odsustvo uvidjeli Vašom drugom, manje turbulentnom seobom iz Banjaluke u Novi Sad?
ANUŠIĆ: Toga sam bio svjestan još dok sam živio i radio u Zagrebu. I kako onda, tako i danas, nažalost. Još sam tada slutio - ne šta bi se moglo desiti - već šta će se stvarno desiti. Ali malo je bilo onih koji su to htjeli (i smjeli!) da čuju. Tako je i danas: za stvarnost koju prozirete, jer je prozirna kao svako zlo, nema hrabrih, dostojnih slušalaca. A kamoli čitalaca!
NN: Mnogo se govorilo o seriji "Tvrđava" koja govori o stradanju Srba iz Krajine. S obzirom na temu, pretpostavljam da ste pratili o čemu je riječ?
ANUŠIĆ: Iskren da budem, ne pratim poodavno televizijske programe, koje stvara, uređuje, režira i prezentuje jedna glava. Ili nad-glava. Ja pratim kobno izrežiranu društvenu stvarnost u serijama, njen podtekst, kontekst i nad-tekst. Novinarsko čulo, zar ne!? Slušao sam ponešto o toj seriji od onih koji su je gledali. Ja očekujem da neko snimi integralan, kontekstualno-istorijski perspektizovan film o biblijskom izgonu krajiških Srba avgusta 1995. godine. Nikakvi filmski fragmenti, odlomci, ili regionalni, ideološko-teatarski komplot, ljevičarska "lutkarenja i krparenja", europsko-dobrosusjetska udvaranja i mešetarenja, dovijanja i dosjećanja, šminkanja i maksiranja, ne mogu da zamijene takav jedan kompleksan filmski projekat. A objavljeno je dosad nekoliko referentnih knjiga o egzodusu, među njima bi se našlo i mojih, samo nedostaje blagoslovena ruka nepotkupljivog sineaste.
NN: Kada bismo sabrali likove iz Vaše proze na jedno mjesto, da li bi ih bilo više sa ovog ili onog svijeta?
ANUŠIĆ: Niko mi dosad nije postavio takvo dubinsko pitanje. Čestitam vam. To je područje književne statistike! No, plašim se da ih je više na onoj drugoj kosmičkoj obali, jer sa ove svakim danom ropski padaju, odlaze, o državnom trošku, oni koji još "služe svoj rok", kako kaže sveti vladika Nikolaj Velimirović. Živi a mrtvi! Okrečeni grobovi! Žalim posrnulu braću u Hristu.
NN: "Odsjaj (sa) oba sveta" sabira tekstove o Vašim knjigama objavljenim u periodu od 1980. do 2024. godine, ali Vašoj književnoj misiji se još uvijek ne nazire kraj. Na kojem rukopisu ili rukopisima trenutno radite?
ANUŠIĆ: Kod izdavača je drugi tom knjige o kojoj govorimo, pod naslovom "Odblesci sa oba sveta" (intervjui, besjede, eseji, probrani novinski tekstovi, tekstovi o drugima), i roman. Radim na novom rukopisu u kom se bavim kafkijanskom srpskom svakodnevicom.
