Redakcija "Nezavisnih novina" već treći vikend na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisma Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" biće uskoro objavljena u knjizi "Dragi Petre…" i predstavljena publici 23. septembra u 19 časova u Kulturnom centru Banski dvor. Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja nedavno završenog 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Sanela Babić, po čijem su izboru Petru Kočiću pisali: Berislav Blagojević, Milanka Blagojević, Stevo Grabovac, Slobodan Jović, Jelena Kalajdžija, Fedor Marjanović, Sanja Savić Milosavljević, Tanja Stupar Trifunović, Milan Rakulj i Mihaela Šumić. Nakon što smo u prošle dvije subote objavili pisma Milana Rakulja i Mihaele Šumić, slijedi pismo Berislava Blagojevića.
Dragi moj Kočiću,
čitam prije neki dan onaj tvoj tekst "Rđavi i štetni narodni običaji" iz 1912. pa htjedoh da ti napišem par riječi na tu temu.
Najprije, čudom se načuditi ne mogu da su tadašnji crkveni velikodostojnici i prosvjetni prvaci zatražili na Eparhijskoj upravi i Prosvjetnom savjetu da se ove stvari pretresaju, a još čudnije mi je da su tebi dali u zadatak da sve to središ i rezultate prezentuješ.
Čudim se jer se danas, ljeta Gospodnjeg dvije hiljade dvadeset petog, niko ne laća takvog posla, ili je to sporadično, kljakavo i deklarativno. Ti si, Petre, da te podsjetim, pisao o tome kako je štetno i nepotrebno slaviti krsnu slavu tri dana, naročito ako tog sveca sama crkva proslavlja jedan dan. A da vidiš sad proslava i slavlja bez početka i konca... Za babine, male i velike mature, diplome, prosidbu, udadbu i ženidbu, momačko veče, kupovinu stana, punoljetstvo... Zavrtjelo bi ti se od troška, poklona, zaduživanja i pozajmljivanja, zanebesalo bi ti se od pogleda u nebo išarano vatrometima, smučilo bi ti se od cehova i bakšiša za pjevaljke. Znam šta bi mi odgovorio, ali dozvoli da te unaprijed razuvjerim: nisu to proslave da narod malo živne, nije to narodno veselje kako bi ti rekao, to je bahatluk koji ne zna za sutra, za narednu godinu ili dvije. U se, na se i poda se, ali sad, odmah i namah! I dabome da se pije. Loče se i više i jače nego u vrijeme kad si ti o rakiji nadahnuto i sa kuđenjem pisao. A da ti kažem, alkohol je još i najmanji problem kakve su nas sve ale spopale. Kladionice, zelenaši, droga... Znam da si mnogo nade polagao u društvo Trezvenosti, Pobratimstvo i Sokole, sve one koji su propagirali zdrav život, marljivost, trud, obrazovanje, štedljivost i ulaganje u budućnost. Žao mi je što te razočaravam, ali nema, dobri moj Kočiću, ni traga razboritosti, ni mrve pregalaštva, a još ponajmanje brige za našu stvar. Jer, mi ti danas i ne znamo šta bi to bila naša stvar! I vi ste se onomad cijepali u stranke i frakcije i imali ste različita mišljenja, ali neka osnovna načela su se manje-više znala. I znalo se za šta i za koga se išlo u aps. Da bismo znali šta je naša stvar i kako se za nju boriti, treba najprije definisati ko smo mi, a potom šta je to što želimo. Već te zamišljam kako poskakuješ, udaraš dlanom o dlan i uzvikuješ: Pa to je bar lako! Neće biti, Petrašine, neće. Da bi znao ko si valjalo bi imati pamćenje, kontinuitet. Amnezija je pogan kakve nema i siguran sam da znaš o čemu govorim, jer vjerujem da si i ti patio od zaboravnosti posljednjih mjeseci života i da si osjetio sav užas te boleštine. A sad zamisli da posmatraš takoreći čitav narod, tvoj narod koji toliko voliš, kako se batrga u kalu amnezije. Krene čas ovamo, čas onamo, te s ovima je prijatelj, a s drugima je bratski narod, pa onda udari na kontra stranu, okrene i protiv prvih i protiv drugih, a sve nekako protiv sebe. Tebi su blato i kaljuža bliži bili nego kaldrma i ti vrlo dobro znaš šta biva kad se neko u glibu tako mrda i koprca ukrug, korak naprijed, pa nazad, lijevo, pa desno. Tako je, dobri moj - taj zaglibi! Čak bih se usudio zajmiti tvoju riječ ukopacija, pa bih rekao - taj ostane u mjestu ukopan. I dobiješ to što dobiješ, da nam je diskontinuitet jedini kontinuitet za koji znamo.
Može biti da bi mi sad rekao: Drugi je vakat! Ma nije, Kočo, nije! Vrijeme zapravo ne postoji, postojimo samo mi u nečemu što nazivamo vremenom. Najlakše je svaliti krivicu na drugoga, makar to bilo i famozno vrijeme. Nije drugi vakat. Narod ti je jednako porobljen, orobljen, okupiran, gladan, žedan, željan, siromašan i osiromašen. Mijenjaju se imena glavate gospode, mijenjaju se granice i nazivi ulica, zastave što vijore sa balkona, mijenja se oblik šešira na glavi ili brkova na licu, ali žeđanje ljudi i blaga ljeti po selima Manjače i Potkozarja je isto, nezadovoljstvo tih prkosno preostalih seljaka po atarima je isto, odvojenost od naroda "gazdića" i "begića", kako ih jednom davno prekrsti Jovan Zubović, ista je ako ne i veća, pokondirenost varošana dosegla je nove vrhunce...
Narod ti je jednako slobodoljubiv, samo ne zna šta je sloboda, podjednako pravdoljubiv, samo teško mu je razlučiti koja pravda je njemu namijenjena, a koja drugima. Narod ti je i dalje rodoljubiv, ali nekako usko, gotovo isključivo kad treba da ljubi svoj rod i porod, kumove i rođake, dok za ostale ne daje ni krajcara. Narod je jednako lukav, ali to lukavstvo ne koristi za neki viši cilj, opšte dobro, nego ga traći za kakav kratkoročni ćar i trampi za dugoročnu čamotinju. Eh, ovo me podsjeti na razgovor tvoga Luje s nekim reporterom poslije onog drugog rata, za koji - eto neke vajde od prerane smrti - nikad nisi saznao. Elem, Lujo se tu pod stare dane ispovijedio o svom lukavstvu kako je Jablanu naoštrio rogove komadom stakla i kako ni ti nisi znao za taj marifetluk.
Narod ti je, dobri moj, jednako gostoljubiv i koristoljubiv, predivan i naivan, vjeruje u sve i ne vjeruje ni u šta, glup i prepreden, potkupljiv i uplašen i poslušan.
Hoću da kažem, Petre, da se tako malo toga promijenilo, a i to što se promijenilo uglavnom je na gore. Žilavost i vitalnost su osobine koje su uvijek krasile naš narod i koje su najčešće bile jedini zalog za budućnost. Ali više ovih osobina kao da nema, okopnile su i omlitavile. Mladost otišla u Beč, tebi dobro znan, premda ne po dobru. Pa i dalje od Vijene, mnogo dalje i na sve četiri strane svijeta. Taj nas kompas i predobro služi, sve pokazujući puteve u jednom pravcu, dok nam se onaj moralni kompas načisto pokarambasio, pa vozi narod kao da je pobenavio. Jedni se osilili, pa vedre, mrače i oblače, neopterećeni razmišljanjem, odgovornošću i posljedicama, a takvi se ne plaše ni zemaljskih, ni nebeskih zakona. Drugi se, opet, skupili u sebe, pa ćućore i šapuću o tome kakva je zla rđa okovala narodnu kost i dušu narodnu. Ovi prvi žele da ostanu prvi po svaku cijenu, a ovi drugi strahuju da će biti žigosani biljegom izdajice samo zato što ukazuju na krivdu, nesposobnost, raskalašnost ili rasipništvo. I tako, od danas do sutra presipajući iz šupljeg u prazno, starimo... U tom smislu vrijeme i te kako postoji. Starimo kao jedinke i kao narod. A kad omatori nacionalno biće, u njemu nema energije, nema poleta i jurišanja na prepreke i probleme. Staro nacionalno biće pobolijeva od svega i svačega, ulijeni se i uspava očas posla.
I pravo da ti velim, Petre, često pomislim kako bi nam valjao danas ovdje. Najprije da bukvicu očitaš onima što se povremeno, pamfletski, očešu o tvoje ime. A onda da zagrmiš i protreseš klonulu dušu narodnu, da razdrmaš to usnulo i umorno nacionalno biće jaukom sa Zmijanja, sa ulice, skupštinske govornice, sa novinskih stranica, iz knjiga, sa Fejsbuka, Tiktoka, podkasta... Da budeš, ne trn, Petre, jer trn više nije dovoljan, već da budeš kočić u oku, kočić pod noktom, kočić u peti tog oboljelog dijela nacionalnog bića.
No, kako tebe među nama nema, ostaje nam da te sami iznova čitamo i da kroz nas gdjekad progovoriš. Pisaću ti jednom i o tome.
Do tada, budi mi pozdravljen i pozdravi sve naše čestite tamo.
Tvoj poštovalac,
Berislav Blagojević