Neke knjige nisu nam bile dosadne zato što nisu bile dobre, već zato što smo ih čitali prije nego što smo imali dovoljno životnog iskustva da razumijemo o čemu zapravo govore.
U srednjoj školi pratimo ko se u koga zaljubio, ko je koga izdao, ko je počinio zločin i zašto se glavni junak ponaša tako čudno. Dvadesetak godina kasnije u istim pričama počinjemo da primjećujemo nešto sasvim drugo: cijenu finansijske zavisnosti, zamke loših brakova, teret posla, klasne razlike, roditeljska očekivanja, dugove, usamljenost i kompromise.
I ono možda najneprijatnije – trenutak kada shvatimo da život neće nužno izgledati onako kako smo ga zamišljali.
Naravno, trideseti rođendan nije magična granica poslije koje se književnost odjednom "otključava". Stvar je mnogo jednostavnija: čitalac se promijenio.
Zato ponovno čitanje nekih klasika može da bude gotovo šokantno iskustvo, prenosi Zadovoljna.rs.
"Preobražaj", Franc Kafka
Kada "Preobražaj" čitamo mladi, teško je pobjeći od njegove najbizarnije slike: Gregor Samsa budi se jednog jutra pretvoren u ogromno, odbojno stvorenje.
Pitanje koje nam se tada gotovo automatski nameće jeste – zašto se pretvorio i šta ta transformacija znači?
Ali kada knjigu uzmemo u ruke kao odrasli ljudi koji znaju ponešto o rokovima, računima, iscrpljenosti i odgovornosti prema porodici, mnogo strašniji detalj nalazi se na samom početku priče.
Gregor je manje užasnut svojim novim tijelom nego činjenicom da će zakasniti na posao.
Prije transformacije radi kao trgovački putnik, izdržava porodicu i otplaćuje očev dug. Posao ne voli, ali sebi praktično ne dozvoljava mogućnost da ga napusti.
Tek kada više ne može da radi, mijenja se i njegov položaj u porodici. Čovjek koji je bio njen hranitelj postaje teret.
"Preobražaj" ima mnogo mogućih tumačenja i bilo bi pogrešno svesti ga samo na kritiku rada. Ali njegova priča o odnosu između produktivnosti, porodične obaveze i ljudske vrijednosti danas djeluje gotovo neprijatno savremeno.
Sa sedamnaest godina pitamo se kako je Gregor postao to što je postao.
Poslije tridesete pitanje postaje mnogo neugodnije: Šta se događa s čovjekom kada povjeruje da vrijedi samo dok je koristan drugima?
"Gordost i predrasuda", Džejn Ostin
Prvi put je lako pročitati je kao savršeno konstruisanu ljubavnu priču o Elizabet Benet i gospodinu Darsiju – dvoje inteligentnih, tvrdoglavih ljudi koji moraju da prevaziđu sopstvene predrasude kako bi konačno vidjeli jedno drugo.
I ona to jeste.
Ali kada počnemo bolje da razumijemo novac, sigurnost i cijenu životnih odluka, "Gordost i predrasuda" odjednom postaje i roman o ekonomiji braka.
Imanje porodice Benet uređeno je tako da ga kćerke ne mogu naslijediti. Nakon smrti gospodina Beneta ono treba da pripadne muškom nasljedniku, gospodinu Kolinsu.
Zato panična želja gospođe Benet da uda svojih pet kćerki više ne izgleda samo kao komična opsesija žene koja nema pametnija posla. Iza nje postoji vrlo konkretan strah od budućnosti.
Još zanimljivija postaje Šarlot Lukas, koja prihvata brak s potpuno neprivlačnim Kolinsom.
Kada smo veoma mladi, lako je osuđujemo: kako može da pristane na život bez velike ljubavi?
Kao odrasli mnogo jasnije vidimo računicu žene koja ima veoma malo mogućnosti da sama obezbijedi ekonomsku sigurnost.
Darsi zato više nije zanimljiv samo kao romantični junak. Elizabetino odbijanje njegove prve prosidbe postaje još radikalnije kada shvatimo koliko bi joj taj brak finansijski promijenio život.
Može da dobije sigurnost koju gotovo svaka žena oko nje želi – i ipak kaže "ne" čovjeku kojeg u tom trenutku ne poštuje.
"Orkanski visovi", Emili Bronte
Malo je književnih parova koji su toliko romantizovani kao Ketrin i Hitklif.
Divlja priroda, ogromna osjećanja i nemogućnost da budu jedno bez drugog – kada smo veoma mladi, sve to lako izgleda kao dokaz ljubavi toliko velike da ne može da stane u običan život.
Odraslim očima priča izgleda znatno mračnije.
"Orkanski visovi" nisu priručnik za veliku romansu, već roman pun opsesije, osvete, poniženja, klasnih podjela, posesivnosti i nasilja. Posljedice odnosa Ketrin i Hitklifa pritom ne ostaju samo njihove – prenose se na sljedeću generaciju.
Tu se i naše čitanje najviše mijenja.
Kao tinejdžeri možemo da pomislimo: "Voljeli su se toliko da su uništili jedno drugo."
Kasnije postaje mnogo lakše napraviti razliku između intenziteta osjećanja i kvaliteta odnosa.
Nije svaka ljubav koja nas preplavi dobra za nas. A velika strast nije automatski isto što i velika ljubav.
Emili Bronte je to napisala mnogo prije nego što smo izmislili savremeni rječnik za nezdrave odnose.
"Gospođa Bovari", Gistav Flober
Emu Bovari naročito je lako pogrešno razumjeti kada smo mladi.
Nesrećna je u braku s dobronamjernim, ali dosadnim Šarlom, sanja uzbudljiviji život, zaljubljuje se, vara ga i katastrofalno završava.
Može da djeluje kao priča o ženi koja je uništila sasvim pristojan život jer je željela previše.
Ali "Gospođa Bovari" mnogo je neprijatnija knjiga.
Ema ne želi samo drugog muškarca. Ona neprestano želi drugi život.
Romantična literatura koju je čitala oblikovala je njena očekivanja od ljubavi, dok luksuz, odjeća, enterijeri, društveni status i potrošnja postaju dio iste fantazije o tome kako bi sreća trebalo da izgleda.
Flober zatim ljubavne iluzije veoma konkretno povezuje s novcem: Ema sve dublje ulazi u dugove, a njena finansijska propast postaje presudan dio tragedije.
Tu roman poslije tridesete postaje gotovo savremen.
Koliki dio nezadovoljstva nastaje zato što nam je život objektivno loš, a koliki zato što smo usvojili sliku života koju nijedna stvarnost ne može trajno da ispuni?
Sa šesnaest godina "Gospođa Bovari" može biti roman o preljubi.
Kasnije postaje roman o nezadovoljstvu koje ne nestaje čak ni kada dobijemo ono za šta smo bili sigurni da će nas usrećiti.
"Ana Karenjina", Lav Tolstoj
Ako "Anu Karenjinu" pamtimo samo kao priču o udatoj ženi koja se zaljubljuje u Vronskog, vjerovatno smo je zaista čitali prerano.
Tolstojev roman istovremeno prati nekoliko veoma različitih modela ljubavi i braka.
Tu su Ana, Karenjin i Vronski, ali i Stiva i Doli, kao i Levin i Kiti.
Upravo kroz njihove paralelne živote roman postavlja mnogo veće pitanje: šta se događa s ljubavlju kada prestane da bude trenutak velike strasti i postane svakodnevni život?
Važan je i društveni dvostruki standard. Muška nevjerstva mogu biti neprijatna, pa čak i očekivana, dok Ana zbog svoje veze postaje gotovo društveno prognana.
Kada smo veoma mladi, lako se potpuno predamo Ani i Vronskom.
Kasnije počinjemo da primjećujemo Doli koja ostaje u nesavršenom braku, Kiti i Levina koji uče da ljubav nije neprekidno ushićenje, Karenjinovu povrijeđenost, djecu na koju odluke odraslih padaju bez njihove krivice i Aninu sve veću izolaciju.
Zato "Ana Karenjina" s godinama postaje manje roman o tome koga treba voljeti, a mnogo više o tome koliko je teško pomiriti ljubav, slobodu, odgovornost i život s posljedicama sopstvenih izbora.
"Veliki Getsbi", F. Skot Ficdžerald
Žurke, šampanjac, vila na Long Ajlendu, lijepa odjeća, Dejzi i misteriozni čovjek koji je godinama voli iz daljine.
"Veliki Getsbi" ima sve što mu omogućava da veoma mladom čitaocu ostane u sjećanju kao blistava tragedija o neostvarenoj ljubavi.
Samo što taj sjaj nikada nije bio poenta.
Getsbi ima novac, ali nema ono što Tom i Dejzi Bjukenan imaju od rođenja: pripadnost određenoj klasi.
Njegova vila, zabave, garderoba i pažljivo konstruisana biografija dio su pokušaja da izmisli novog sebe i uđe u svijet kojem želi da pripada.
Zato se "Veliki Getsbi" odavno čita i kao kritika američkog sna, klasne nejednakosti i ograničenja društvene pokretljivosti.
Poslije tridesete možda još jasnije vidimo nešto drugo: Getsbi zapravo pokušava da kupi mogućnost da vrati vrijeme.
Ne želi samo Dejzi kakva je sada. Želi da poništi godine koje su prošle, njen brak, dijete, sopstveno porijeklo i činjenicu da se život u međuvremenu dogodio.
I tu roman prestaje da bude samo priča o velikoj ljubavi.
Postaje priča o jednom od najupornijih ljudskih poriva – da vjerujemo da ćemo, ako budemo dovoljno uspješni, dovoljno lijepi ili dovoljno bogati, jednog dana moći da se vratimo i ispravimo prošlost.
Ne možemo.
"Zločin i kazna", Fjodor Dostojevski
Kada "Zločin i kaznu" čitamo veoma mladi, Raskoljnikovljeva dilema lako postaje intelektualna igra: zašto je počinio zločin, da li će biti otkriven i da li čovjek koji sebe smatra izuzetnim ima pravo da prekorači moralna pravila?
Kasnije mnogo zanimljivije postaje ono što se događa poslije odluke.
Raskoljnikov pokušava da svoje postupke smjesti u filozofsku konstrukciju, ali Dostojevski uporno pokazuje raskorak između teorije koju čovjek napravi o sebi i onoga što njegova psiha može da podnese.
I to je vjerovatno dio koji mnogo bolje razumijemo kasnije.
Ljudi rijetko prvo hladno definišu svoje principe, pa tek onda žive u skladu s njima. Mnogo češće požele nešto, donesu odluku, a zatim izgrade objašnjenje zbog kojeg će sami sebi izgledati racionalno.
Raskoljnikov je ekstreman književni primjer te sposobnosti čovjeka da samog sebe ubijedi u gotovo sve.
Zato poslije tridesete "Zločin i kazna" možda više nije toliko knjiga o pitanju "Da li smijem?", koliko o onome što dolazi poslije njega:
"Mogu li da živim s osobom koja sam postao?"
"Mali princ", Antoan de Sent Egziperi
Možda je upravo "Mali princ" najbolji dokaz da ciljna grupa neke knjige nema mnogo veze s brojem godina ispisanim na njenim koricama.
Kada smo djeca, razumijemo ružu, lisicu, planete, pilota i neobične odrasle ljude koje Mali princ sreće na svom putovanju.
Priča je jednostavna, slike su nježne, a njene pouke djeluju gotovo očigledno.
Onda odrastemo – i postanemo upravo ljudi kojima se knjiga podsmijeva.
Počnemo da mjerimo vrijeme, novac, rezultate, status i korisnost. Imamo obaveze koje djeluju previše ozbiljno da bismo ih ostavili po strani.
Gubimo ljude. Vezujemo se za njih. Shvatimo da bliskost podrazumijeva i mogućnost rastanka i da ljubav ne čini drugu osobu savršenom, već važnom.
Kao djeca mislimo da je "Mali princ" knjiga koja nam objašnjava odrasle.
Tek kada odrastemo shvatimo mnogo neprijatniji dio:
Knjiga je sve vrijeme upozoravala kakvi bismo i sami mogli da postanemo.
Neke knjige jednostavno moramo pročitati dva puta
Veliki književni klasici nisu veliki zato što u njima postoji jedna skrivena poruka koju treba pravilno dešifrovati.
Upravo suprotno – opstaju zato što mogu da podnesu da im se vraćamo kao potpuno drugačiji ljudi.
Sa sedamnaest godina u njima tražimo ljubav, pobunu, avanturu i odgovore.
Poslije tridesete počinjemo da primjećujemo kamate na dug, nasljedstvo, loš posao, brak koji više nije romantična ideja, roditelje koji stare, društveni status, propuštene prilike i cijenu odluka koje se ne mogu jednostavno poništiti.
Pročitajte još:
12 romana koje vrijedi pročitati nakon gledanja filmske adaptacije
Knjiga je ostala ista.
Čitalac nije.