Neke knjige čitamo zbog priče, neke zbog likova, a postoje i one koje nas nakon posljednje stranice ostave sa pitanjem na koje odgovor moramo pronaći sami. Upravo takve knjige su „Utopija“ Tomasa Mora, „Kako ćete živeti?“ Genzabura Jošina, „Stanica Ueno u Tokiju“ Ju Miri i „Put do kuće svakog jutra sve je duži“ Fredrika Bakmana.
Iako ih dijele vijekovi, kontinenti i potpuno različiti književni svjetovi, ove četiri knjige spaja ista nit, čovjek i njegova vrijednost. Jedna zamišlja pravednije društvo, druga pita kako bi pojedinac trebalo da živi, treća pokazuje šta se događa sa čovjekom kojeg društvo prestane da vidi, dok četvrta govori o onome što ostaje kada počnu da nestaju čak i vlastita sjećanja.
Od idealnog društva do usamljenog čovjeka na tokijskoj stanici, od odrastanja i prvih velikih moralnih odluka do starosti i zaborava, ovo su četiri različite priče koje, svaka na svoj način, postavljaju isto pitanje: šta je na kraju zaista važno u jednom ljudskom životu?
Zajedničko im je i to što, uprkos velikim temama koje otvaraju, ne zahtijevaju veliki čitalački zalogaj. Riječ je o relativno kratkim djelima koja se čitaju lako i brzo, ali njihove ideje ostaju sa čitaocem mnogo duže nego što traje samo čitanje. Upravo zato mogu biti dobar izbor za one koji traže knjige koje se mogu pročitati za nekoliko večeri, a koje istovremeno nude dovoljno prostora za razmišljanje o čovjeku, društvu, odnosima i načinu na koji biramo da živimo.
"Kako ćete živeti?"
Knjiga koja već skoro 90 godina postavlja najvažnije pitanje
Kako postati dobar čovjek u svijetu koji nije uvijek pravedan? Kako postupiti kada se ono što je ispravno ne poklapa sa onim što je lako? I šta, na kraju, znači živjeti život kojim ćemo biti zadovoljni? Upravo oko tih pitanja japanski pisac Genzaburo Jošino gradi knjigu „Kako ćete živeti?“, prvi put objavljenu 1937. godine, koja je decenijama ostala jedno od omiljenih djela japanske književnosti za mlade.
U središtu priče je petnaestogodišnji dječak kojeg svi zovu Koper.
Nakon smrti oca živi sa majkom u Tokiju, a posebno važnu ulogu u njegovom odrastanju ima ujak. Dok Koper pokušava da razumije prijateljstvo, nepravdu, siromaštvo, hrabrost i vlastite greške, ujak njegova iskustva pretvara u lekcije o životu. Knjiga zato ima neobičnu strukturu.
Posebno mjesto u knjizi zauzima prijateljstvo. Koper postepeno shvata da nije dovoljno znati šta je ispravno. Mnogo je teže postupiti ispravno onda kada to zahtijeva hrabrost. Jedan od njegovih postupaka prema prijateljima ostavlja ga suočenog sa stidom i krivicom, ali upravo kroz tu grešku počinje ozbiljnije da razumije kakav čovjek želi da postane.
I tu se nalazi jedna od najvažnijih ideja knjige. Čovjeka ne određuje to da nikada ne pogriješi, već ono što uradi nakon što shvati da je pogriješio.
Važan je i trenutak u kojem je knjiga nastala. Objavljena je 1937. godine, u periodu jačanja militarizma i nacionalizma u Japanu, a Jošino je mladim čitaocima ponudio djelo koje naglašava samostalno razmišljanje, humanost i vrijednost svakog čovjeka.
Zbog toga naslov nije slučajan.
„Kako ćete živeti?“ nije pitanje koje Jošino postavlja samo Koperu. Postavlja ga svakom čitaocu. Knjiga ne nudi jednostavan recept za dobar život. Ne govori da postoji jedan pravi put kojim svi treba da krenu. Umjesto toga pokazuje koliko su važne odluke koje donosimo kada nas niko ne posmatra, način na koji postupamo prema slabijima i spremnost da priznamo vlastite greške.
"Stanica Ueno u Tokiju“
Priča o čovjeku kojeg je veliki grad prestao da vidi
Na jednoj od najprometnijih željezničkih stanica u Tokiju svakodnevno se smjenjuju hiljade ljudi. Vozovi dolaze i odlaze, grad žuri, dok gotovo neprimjetni na njegovim marginama ostaju oni koji nemaju gdje da odu. Upravo među njima Ju Miri pronalazi junaka romana "Stanica Ueno u Tokiju", kratkog, ali potresnog djela koje iza slike blještavog japanskog megalopolisa otkriva sasvim drugačiji Japan.
Kazu je mrtav.
Tu činjenicu autorka ne skriva. Njegov duh luta parkom Ueno, mjestom na kojem je njegov život u Tokiju počeo i završio.
Stanica Ueno zato nije samo mjesto radnje.
Ona postaje simbol prolaznosti i ravnodušnosti velikog grada. Hiljade ljudi prolaze pored Kazua, žure na posao, čekaju vozove, razgovaraju i vraćaju se svojim kućama. Život se odvija nekoliko metara od ljudi koji žive na ulici, a kao da između ta dva svijeta postoji nevidljivi zid. Kazu je, zapravo, nevidljiv mnogo prije nego što postane duh.
Zbog toga odluka Ju Miri da priču ispriča glasom mrtvog čovjeka dobija dublje značenje. Natprirodni element nije tu da bi ovo bila priča o duhovima. Roman tako postavlja jednostavno, ali neprijatno pitanje: koliko ljudi svakodnevno gledamo, a zapravo ih uopšte ne vidimo?
„Stanica Ueno u Tokiju“ nije samo roman o klasnim razlikama i beskućništvu. U njegovom središtu nalazi se čovjek obilježen porodičnim gubicima, posebno smrću sina, i osjećajem da je čitav život proveo radeći i žrtvujući se za druge. Iako kratka, „Stanica Ueno u Tokiju“ nije knjiga koja se lako zaboravlja. Njena snaga nije u velikim obrtima, već u atmosferi, fragmentima sjećanja i osjećaju usamljenosti koji prati Kazua.
Na kraju, ovo je najmanje roman o smrti. Mnogo više je priča o životu koji je prošao gotovo neprimijećen.
I možda je upravo to najteža misao koju Ju Miri ostavlja čitaocu: ponekad čovjek ne mora da umre da bi postao nevidljiv.
"Utopija“
Idealno društvo koje već pet vijekova postavlja isto pitanje
Kako bi izgledalo društvo u kojem nema privatnog vlasništva, u kojem niko nije siromašan, svi rade, obrazovanje je dostupno svima, a bogatstvo ne određuje vrijednost čovjeka? Prije više od pet vijekova engleski humanista, državnik i filozof Tomas Mor pokušao je da zamisli upravo takav svijet. Rezultat je bila "Utopija“, knjiga objavljena 1516. godine koja je ostavila toliko snažan trag da je njen naslov postao riječ kojom i danas opisujemo zamišljeno, idealno društvo.
Radnja je smještena na izmišljeno ostrvo Utopija, o kojem pripovijeda moreplovac Rafael Hitlodej. On opisuje zajednicu potpuno drugačiju od evropskih država Morovog vremena.
Na Utopiji nema privatnog vlasništva.
Imovina je zajednička, novac gotovo da nema značaj, a stanovnici rade kako bi cijela zajednica imala dovoljno. Radni dan traje šest sati, dok se slobodno vrijeme koristi za obrazovanje i aktivnosti koje čovjeku omogućavaju da se razvija. Poljoprivredom se bave svi, a osim nje stanovnici uče i neki zanat.
Ali Morova Utopija nije jednostavno raj. Upravo tu knjiga postaje mnogo zanimljivija. Društvo je strogo uređeno, život pojedinca podređen je zajednici, putovanja su kontrolisana, postoje brojna pravila, a u svijetu koji govori o jednakosti postoji i ropstvo. Zbog toga je teško reći da li Mor čitaocu zaista nudi model savršenog društva ili ga tjera da razmisli o tome koliko bi cijena takvog „savršenstva“ mogla biti visoka. Čak je i sam naziv knjige svojevrsna igra riječi. Naziv Utopija izveden je iz grčkog i može se razumjeti kao „mjesto kojeg nema“, dok zvučno podsjeća i na izraz koji znači „dobro mjesto“.
Mor zamišljenu državu koristi kao ogledalo: što Utopija djeluje uređenije i pravednije, to problemi tadašnje Evrope postaju vidljiviji. Ali istovremeno, što detaljnije upoznajemo njen sistem, postaje jasnije da potpuno uređeno društvo može otvoriti neka sasvim druga pitanja, prije svega koliko slobode pojedinac mora da se odrekne zarad jednakosti i zajedničkog dobra.
Upravo zbog toga knjiga objavljena prije više od 500 godina i danas djeluje iznenađujuće savremeno.
"Put do kuće svakog jutra sve je duži“
Priča o zaboravljanju onih koje najviše volimo
Šta ostaje od čovjeka kada njegova sjećanja počnu da nestaju? Švedski pisac Fredrik Bakman u knjizi „Put do kuće svakog jutra sve je duži“ ne pokušava da objasni bolest medicinskim terminima. Umjesto toga, vodi čitaoca u svijet čovjeka koji polako zaboravlja ljude, mjesta i trenutke od kojih je sastavljen njegov život.
U središtu priče su djed i njegov unuk Noa.
Njih dvojica sjede na klupi na neobičnom trgu i razgovaraju o životu, matematici, ljubavi, porodici i uspomenama. Oko njih se pojavljuju predmeti i prizori iz prošlosti, ali postoji jedan problem, trg na kojem sjede svakog jutra postaje sve manji. Upravo taj trg jedna je od najvažnijih slika u knjizi.
On predstavlja djedov um i prostor njegovih uspomena. Kako pamćenje nestaje, tako se smanjuje i njegov unutrašnji svijet. Ljudi koje je poznavao postaju sve nejasniji, imena je teže pronaći, a događaji iz različitih perioda života počinju da se miješaju.
Djed zna šta mu se događa.
I upravo je to možda najbolniji dio priče. Svjestan je da će doći jutro kada više neće moći da se sjeti ljudi koje najviše voli. Pokušava da sačuva uspomene na svoju suprugu, njihov zajednički život i ljubav, ali i da što duže ostane uz Nou.
Ovo je istovremeno priča o supružnicima, ocu i sinu, djedu i unuku, odnosno o nekoliko generacija jedne porodice koje moraju da nauče kako da se oproste od čovjeka koji je fizički još uvijek među njima, ali čiji ih um postepeno napušta.
„Put do kuće svakog jutra sve je duži“ veoma je kratka knjiga, ali upravo u toj jednostavnosti leži njena snaga. Bakmanu nisu potrebne stotine stranica niti veliki obrti. Nekoliko razgovora, porodičnih uspomena, matematika, cvijeće i trg koji postaje sve manji dovoljni su da ispričaju priču o starenju, pamćenju i strahu od zaborava.
Ali ovo, na kraju, nije samo knjiga o gubitku pamćenja. Mnogo više je priča o ljubavi i onome što od nje ostaje kada uspomene počnu da nestaju. Jer djedov najveći strah nije samo da će zaboraviti gdje se nalazi. Strašnije je to što bi jednog jutra mogao da pogleda osobu koju je volio čitavog života i više ne zna ko je ona.