Berislav Blagojević, književnik iz Banjaluke, ovih dana je u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstava Istočno Sarajevo, objavio knjigu "Bibliotečke mačke spavaju naopačke".
Nakon knjige "Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru", koja je doživjela tri izdanja i pozorišnu adaptaciju te koja je objavljena i u audio-formatu, riječ je o drugom Blagojevićevom djelu za djecu i ukupno o njegovoj jedanaestoj knjizi.
Više o pisanju za djecu i o književnosti uopšte, u kojoj je ravno dvije decenije, koliko je prošlo od objavljivanja njegove prve dvije knjige "Trebao sam biti riječ" (poezija) i "Lamentacija po Sofroniju" (proza), Blagojević je govorio za "Nezavisne".
NN: Poslije "Gagarina, najšašvijeg psa u svemiru", stižu nam Lulu, Riđobradi i Đole. Gdje u ove dvije knjige prestaje Vaša ljubav prema životinjama, a gdje počinje književnost ili obrnuto?
BLAGOJEVIĆ: Ljubav prema životinjama ne prestaje nikad, a književnost se, eto, povremeno dogodi. Inspiracija za obje knjige pristigla je iz posmatranja životinja i okoline u kojoj provodim vrijeme te promišljanja o tome. Prema tome, kreativni proces se ne razlikuje mnogo od onog koji je neophodan za druge spisateljske poduhvate. Neki likovi su zasnovani na konkretnim životinjama i ljudima, a neki su potpuno izmišljeni. Ono što sam kroz suživot sa životinjama naučio jeste da je svaka jedinka posebna, sa vlastitim karakterom, navikama i slično, pa sam to pokušao da prenesem i na papir. U odnosu na "Gagarina", radnja knjige "Bibliotečke mačke spavaju naopačke" odvija se u potpuno drugačijoj sredini - u urbanom miljeu, gdje vladaju drugačija pravila i opasnosti.
NN: Odmah na početku knjige skrećete pažnju na strah od pirotehnike kod životinja. Koliko smo kao zajednica, bilo da smo djeca ili odrasli, svjesni ovog problema i kako doći do rješenja?
BLAGOJEVIĆ: Radnja počinje prvog januara, a s namjerom sam potencirao ovaj problem, jer on je najočigledniji upravo za vrijeme novogodišnjih praznika. Ponekad se čini da se neke stvari podrazumijevaju, da se o njima sve zna i da nije potrebno na njih trošiti riječi. Ali to je pogrešno. Premda znamo da su petarde i kojekakvi topovski udari opasni, treba to uvijek isticati i podsticati i mlade i njihove roditelje da ih ne upotrebljavaju. Ovdje moram naglasiti da nisu samo životinje te koje se plaše, već i ljudi, naročito djeca s autizmom. Rješenje je da se, pored apela i podsjećanja na opasnost, vrši rigoroznija kontrola i sprovođenje zakona.
NN: U drugom poglavlju dvije mačke koje nisu vične čitanju umjesto "pet frendli" na vratima biblioteke čitaju "ket frendli". Da li su kućni ljubimci u javnim institucijama kod nas dobrodošli, odnosno koliko je ova konkretna situacija fikcija, a koliko fakcija u našem društvu?
BLAGOJEVIĆ: Ne znam tačno kako se to reguliše, pretpostavljam da je ostavljeno na izbor svakoj instituciji. U konkretnom slučaju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, ljubimcima je dozvoljen ulaz. Na primjer, ukoliko neko dolazi da vrati ili uzme knjigu, nema više razloga da psa ostavlja ispred ulaza ili da traži od nekoga da ga pričuva.
NN: Na jednom mjestu pišete "Život u biblioteci može da predstavlja ostvarenje sna ako si knjiški moljac, pisac, luckasti naučnik ili ljubitelj mirisa starog papira i ustajalog vazduha", dok na drugom pominjete razne naslove za djecu poput "Sudbina jednog Čarlija", "Karbonel, kralj mačaka", "Mačak u čizmama"… U svojoj knjizi ne samo da ne potcjenjujete najmlađe čitaoce, nego ih, na neki način, upućujete ka biblioteci i na čitanje drugih naslova. Koliko je u literaturi za djecu bitna obrazovna nota i koliko je bitno da ista ne bude suviše nametljiva?
BLAGOJEVIĆ: Izabravši biblioteku kao mjesto radnje, svjesno sam želio da čitaoce uvedem u svijet knjiga, u svijet mašte i slobode. U tom smislu sam iskoristio da ukažem na neke naslove poput onih koje ste pomenuli, ali i na neke druge, naročito Ćopićeve knjige (koje nisu sve o mačkama, ali jesu o životinjama). Postoji tu i drugih "čitanja" koja nisu tako očigledna i više su namijenjena roditeljima, pa je tako treće poglavlje naslovljeno kao "Biblioteka noću" po istoimenoj knjizi Alberta Mangela. Četvrto poglavlje u naslovu ima "Trio fantastikus" prema jednoj epizodi stripa "Alan Ford". U svakom slučaju, poziva na nova čitanja u ovoj knjizi ne manjka. Nadam se da u njoj postoji i dovoljno nenametljivih obrazovnih crtica, jer to je glavna odlika dobre književnosti za djecu. Vrijeme dositejevskih naravoučenija je prošlo, ali potreba da se djeci poruči nešto što će ih oplemeniti i podučiti ostaje.
NN: Duško Radović je govorio kako je pisati za djecu isto kao i pisati za odrasle, samo malo teže. S obzirom na to da pišete i za jedne i za druge, šta biste dodali na ovu njegovu rečenicu?
BLAGOJEVIĆ: Meni je pisanje za djecu do sada išlo dosta lakše, stvaram sa mnogo više zadovoljstva, ali je istovremeno odgovornost koju osjećam za napisano neuporedivo veća.
NN: "Gagarin" je doživio svoju pozorišnu adaptaciju u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Da li ste zadovoljni ovom predstavom?
BLAGOJEVIĆ: Zadovoljan sam, predstava je dinamična, razigrana, a ono što je za mene najznačajnije jeste rediteljsko rješenje samoga kraja kojim se nedvosmisleno poziva na čitanje i na knjigu o Gagarinu.
NN: Iako ste u međuvremenu objavili mnogo toga, prošlo je deset godina od objavljivanja Vaše knjige poezije "Mi u magli". Kada možemo očekivati Vašu novu knjigu poezije i koliko objavljivanje knjiga poezije, pored nezainteresovanosti izdavača i knjižara, uopšte ima smisla u današnjem vremenu?
BLAGOJEVIĆ: Često se našalim i kažem da poeziju objavljujem rijetko, ali je zato prosječna. Zaista, moja prva knjiga poezije (i prva uopšte) objavljena je prije 20 godina, "Mi u magli" prije 10, tako da bi možda ove godine trebalo objaviti novu. Ako bude dovoljno kvalitetnog materijala, moguće je i da bude nove knjige. Sve ste u pravu, nezainteresovanost je i izdavača i knjižara, ali mudro ste prećutali čitaoce, jer čitalaca ima. I biće ih. I zato vjerujem u budućnost poezije.
NN: Prošle i ove godine, mnoge značajne književne nagrade stigle su u Republiku Srpsku. NIN-a je dobio Stevo Grabovac, "Beogradskog pobednika" Sanja Savić Milosavljević, "Nušića" Jelena Lučić, "Gordanu Brajović" Jelena Kalajdžija itd. Koliko su ove nagrade, po Vašem mišljenju, značajne za književnu scenu kod nas i koliko su primjetne od strane nadležnih i šire zajednice?
BLAGOJEVIĆ: Na listu bih još dodao i Slobodana Jovića, čija poetska zbirka je ovjenčana nagradom "Meša Selimović". Mislim da nagrade kojima su kolege nagrađene donose određeno zadovoljstvo i samopouzdanje nama piscima, ali nisam siguran da li doprinose prepoznavanju i vrednovanju u drugim društvenim krugovima. Čitalačkoj zajednici ove nagrade nešto znače, poručuju i preporučuju, međutim šira zajednica iz manje ili više opravdanih razloga ne haje mnogo za te uspjehe. Ne znam na koga ste mislili pod tim "nadležni", ali jedno je sigurno: ljudi koji zaziru od knjige i koji s njom nikad nisu (rado) drugovali, dostignuća naših književnika će u najboljem slučaju ignorisati. Ono što moram pohvaliti jeste činjenica da su biblioteke otvorile vrata za domaće autore.
NN: Aktivniji rad Udruženja književnika Republike Srpske, rad Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ" te osnivanje "Imprimatura", značajno su poboljšali književnu scenu u Banjaluci prije nekoliko godina. Šta je sa tom književnom scenom danas i kako je vidite u budućnosti?
BLAGOJEVIĆ: Scena je zaista šarolika i živahna. Banjaluka možda prednjači, ali dobri književni glasovi se čuju iz raznih sredina. Neophodno je da se čitamo, da se upoznajemo, a najbolji način za to su sajmovi i festivali. Imperativ je svakako najvažniji događaj u gradu, ali pored književnog programa, ovaj festival nam donosi i izdavačke kuće i mnogo knjiga koje je inače teško pribaviti. To su sve važni aspekti stvaranja kulture čitanja, da ne kažem - njegovanja publike, a sa takvom publikom i pisci su na dobitku. UK RS kroz svoje aktivnosti takođe daje doprinos razvoju scene, a "Imprimatur" kao ozbiljan izdavač knjige mnogih naših autora donosi u ruke geografski udaljenih čitalaca. Optimista sam, pa tako vidim i budućnost ovdašnje književne scene, ali da bi ona nastavila da se razvija, neophodna je podrška svih. Nadam se da je jasno da samoizgarajući entuzijazam može da bude gorivo samo ograničeno vrijeme.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.