Ove godine napustile su nas velike legende srpskog glumišta. Imena poput Dragana Nikolića, Bate Živojinovića ili Milorada Mandića Mande nikada neće biti zaboravljena.
Miloš Biković im je na poseban način odao počast. Pored glume, Biković se bavi i pisanjem poezije. Često je na društvenim mrežama objavljivao stihove koje je sam napisao. Ovog puta je objavio pjesmu koju je posvetio Draganu Nikoliću, ali je napravio osvrt i na ostale velike glumce.
Svi glumci idu u raj
(isječak iz pjesme)
...I znaj da živiš jer si usred ovog gustog mraka, memle ove
Zapalio sveću na vetru i podsećao na stare vitezove
i gle, ona na promaji vrednosti gori
I ta sveća mesto tebe šali se i zbori
A kad klovn skine masku, ispostavi se da je lav
I ne znaju koga su ružili i na koga se plaze
I da je ispod neozbiljnog lica bio ideal i stav
Samo ne znaju oni da lavovi ne umiru, oni odlaze
I ma koliko da sam te malo znao, opet si bio rođeni moj
I mislim da celo ovo naše pleme tako oseća
I vidimo se negde gde kostimi imaju malo bolji kroj
Do nove komedije, do nekog novog proleća
Znaš odakle si otišao, ovde su odavno pobrkani lonci
Mi smo ti odavno otpisani, to smo sami uradili
Nadam se da su tamo gore neki dobar bife sagradili
Da zavrtiš jednu turu kao poslednji krug u Monci
Znaš da ovo nije kraj, seti se Bate, Čkalje, seti se Bore
Ne brini, ako nema ko, baklja će sama da se nosi, ovo nije kraj
Po pravilu se staro darovito društvo preselilo gore
Pa kako bi i drukčije, kad skinu crveni nos, svi glumci idu u raj.