BANJALUKA - Kada čitam nekog pjesnika iz 12. vijeka, onda sam ja taj pjesnik, ali i svi oni koji su od njega do mene čitali tog pjesnika. Parafrazirajući Horhea Luisa Borhesa, ovo je za "Nezavisne", povodom tridesete godišnjice smrti argentinskog pjesnika, pripovjedača i esejiste, rekao književnik Mirko Vuković.
"Misliti kao što je mislio pisac čije djelo čitate, to je Borhesov princip. To je jedan snažni, neprekinuti lanac saživljavanja u nekakavom širem bratstvu", odgovorio nam je Vuković na pitanje: na koji način danas vrši uticaj na nas jedan od najuticajnijih pisaca prošlog vijeka. Intelektualni, kritički i empatički pristup literaturi ono je što nam je, po Vukovićevom mišljenju, Borhes ostavio u amanet i čim utiče na mnoge pisce ovdje i sada.
"Borhes je, kako je lijepo kazao Vitold Gombrovič - pisac za pisce. On je majstor izmišljenih svjetova, potpuno nezainteresovan za ljudsku ličnost. Njegov najveći antipod je Dostojevski. Nije ni čudo kad je Borhes raj zamišljao kao - biblioteku", kazao je Nikola Paripović, jedan od mlađe generacija pjesnika iz Banjaluke.
Za razliku od Paripovića i Vukovića, koji su se sa Borhesom sreli dosta kasnije, jedan od onih koji su se šezdesetih godina prošlog vijeka, baš kada i prvi prevodi Borhesovih knjiga, pojavljivali u našoj literaturi sa svojim prvim djelima jeste Ranko Risojević.
"Na našem prostoru zagrebački pisci bili su samoproglašeni borhesovci, a u Banjaluci to je bio zagrebački student Irfan Horozović. 'Maštarije' su za mene bile prevratnička knjiga. Izdavač 'Nolit', urednik Vasko Popa, predgovor Miodrag Pavlović. Da li je bilo kome trebala bolja preporuka?", rekao je Risojević, otkrivajući kako je Borhes ušao u život tadašnjih pisaca.
"Cijela je jedna generacija došla da se napoji na Borhesovo vrelo, samo što je za većinu to bilo i ukleto vilinsko vrelo. Oni to nisu tada ni osjetili, a kasnije ni shvatili. Zato su nastavili da lutaju. Tu nema putokaza. U Borhesovom svijetu izgubili su se mnogi pisci poput njegovih slavnih junaka", mišljenje je književnika Ranka Risojevića, koji je dodao i to da priča o Borhesu ne može presahnuti, da se uvijek iznova rađa i diže, iako su joj korijeni na prvi pogled skromni - nekolike priče o prošlosti i savremenosti, istoriji beščašća, graditeljima i bibliotekarima, kraljevima i ubicama, sve odreda maštarije.
Borhesu nisu dodijelili Nobelovu nagradu, koju su, po riječima naših sagovornika, dobili oni što su od njega učili kako da gledaju ovaj svijet.
"Ne zna se šta je piscu danas korisnije, Borhesove priče ili tekstovi o drugim piscima. On je bio i ostao naš ključni bibliotekar, čija se biblioteka ne ograničava na prostor i vrijeme", zaključio je Risojević.