Slobodan Bošković je književnik iz Banjaluke koji je za roman "U vrtlogu" dobio nagradu "Milenko Stojičić - najgladnija knjiga na svijetu", koju dodjeljuje Klub umjetničkih duša iz Mrkonjić Grada.
Ovaj klub nagradio je i knjigu priča "Ostavinska rasprava Anastasa Kona" Srđana Sekulića, mladog pjesnika i proznog pisca, sa trenutnom adresom u Sarajevu.
Žiri sa Radmilom Radovanovićem na čelu naglasio je da Boškovićev roman posjeduje visoke estetske i narativne vrijednosti modernog romana našeg doba.
"Pisac koristi više metoda u realizaciji kazivanja ove priče: retrospektivu događanja, naraciju prvog lica, tok svijesti, monolog i dijalog sadašnjeg vremena, ali, istina rijetko, uključuje se i piščeva 'objektivna' intervencija. Poseban kvalitet romana je 'jednostavnost stila' i pitkost jezika. Realizam se na moment smjenjuje sa jakim motivima ekspresionizma, ne gubeći snažnu emotivnost. Izuzetno je zanimljiva kompozicija romana. Može se podijeliti na '24 pozorišne scene' i 'tri čina'. Veći dio radnje se odvija skoro filmskom brzinom sa velikim brojem sporednih likova, od kojih je svaki značajan u životu glavnog junaka sa mnogobrojnim emotivnim asocijacijama koje čvrsto vežu radnju ovog romana", obrazložio je, između ostalog, žiri, a sam pisac povodom nagrade govorio je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači ova nagrada?
BOŠKOVIĆ: Ja sam već u dobi kad nagrade nemaju onaj raniji značaj i "ushićenje", ali ova nagrada me podsjeća na jednog od najdarovitijih i najautentičnijih pisaca sa ove strane Drine, i ne samo sa ove strane, sjajnog čovjeka, mog velikog prijatelja i u književnosti i u životu, i u tom smislu osjećam veliku zahvalnost žiriju na dodjeli nagrade koja nosi ime Milenka Stojičića, čarobnjaka zaumnih riječi i jezgara atoma srpskog jezika i stila koji se ne može oponašati i koji stoji uz rame Stanislava Vinavera i Petra Kočića. On je na nepretenciozan način uveo nove artističke puteve književnog izraza zapretene forme i sadržaja, i u poeziji i u prozi, a ipak sa jakom semantičkom nosivosti. Jednom riječju, Stojičić je izvanserijski stvaralac, modernog senzibiliteta i samoniklog porijekla. O njegovom buđenju jezika i stvaranju živih riječi, traganju za novim dimenzijama proze, i u romanu i u antologijskim pripovijetkama, neobičnosti kompozicije, pisaće se disertacije i organizovati simpoziji. Nagrade? Nažalost, danas su književne nagrade mnogobrojne, ali su, uglavnom, finansijski, a i medijski ispod dostojanstva i imena nagrade i pisca, a mnoge su predvidive. Vjerovatno je i žiri, koji je meni dodijelio nagradu, bar malo bio pristrasan kada je donosio odluku. Književne nagrade u svijetu utiču na prodaju knjiga, na tiraž i na izdavača, na ugled autora u društvu i drugdje, dok kod nas nemaju nikakav efekat. Izuzetak je jedino NIN-ova nagrada za roman, koju prati značajan marketinški i medijski lanac aktivnosti.
NN: Šta nedostaje književnoj Banjaluci?
BOŠKOVIĆ: Teško je to nabrojati... Ali, mislim da je za afirmaciju banjalučke književnosti, koja je u posljednjih 15 godina doživjela estetski procvat, tematsku raznolikost, autentičnost, sazrijevanje pisaca srednje generacije i pojava većeg broja mlađih, izuzetno talentovanih pisaca, nedostaje NIN-ova nagrada. Ja se nadam da će ovu nagradu u bliskoj budućnosti dobiti Tanja Stupar Trifunović, zapravo, u to sam uvjeren, još ako bude tematski vezana za naše krajeve, to bi bio "pravi pogodak"! Nažalost, NIN-ovu nagradu nije dobio Milenko Stojičić, koji je sigurno, prema svim estetskim kriterijima, inovacijama, novoj formi konstrukcije romana, najdelikatnijem stilu itd., za roman "Lomonosov, prvi Rus" ili "Kazanova u savezu komunista" istinski zaslužio! Takođe, Banjaluci nedostaje, i to mi je zaista nejasno, kako to raznim žirijima stalno "promiče", da "Dučićevu nagradu" za poeziju dodijele književniku Ranku Risojeviću, jer ko se i samo povremeno bavio savremenom srpskom poezijom, teško da može da zaobiđe njegov poetski svijet, ili, na primjer, pjesniku Radmilu V. Radovanoviću, čiji se "helenski" stihovi, osebujne matrice, izdvajaju originalnošću, stvaraju novi Radovanovićev poetsko-geografski mit i izvijaju u najviše visove maternjeg jezika. Na kraju, pitanje je zašto nije niko od pisaca koji žive u Banjaluci primljen u Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske. Imamo poznatog pisaca koji je objavio više od 40 zapaženih knjiga, zastupljen u brojnim antologijama poezije i proze, u bivšoj Jugoslaviji i danas, uvršten u najznačajnije književne edicije, prevođen na više svjetskih jezika itd., znate o kome se radi! Može se reći da je on već postao klasik, iako ne član Akademije. Takođe, nedostaju edicije, na primjer, tipa "20 romana Republike Srpske", antologije pripovijetke i poezije koje bi bile prevedene na engleski i ruski jezik, književni portreti pisaca na javnom RTV servisu itd. Međutim, izvjesno je, ako je piscima za "utjehu", o ovom našem vremenu, istinama i lažima, životu i bitisanju, buduće generacije će prevashodno saznavati iz naših napisanih knjiga. Istina, treba priznati da su i pisci "pasivni", pojedinačno i kao udruženje književnika, iako bi trebalo da budu, ne samo svjedoci, nego i učesnici i sudionici vremena u kome žive, što je jedna od njihovih uzvišenih obaveza. Moja preporuka mlađoj generaciji pisaca: osnujte akademiju književnosti Republike Srpske, kao što su to uradile mnoge evropske zemlje!
NN: Koja je budućnost knjige?
BOŠKOVIĆ: Knjiga je danas usamljeno biće i, kako vrijeme teče, čini mi se da će biti sve usamljenija. Danas se piše, pogotovo poezija, uglavnom za druge pisce i rijetke posvećenike riječi, da ne kažem: za uzak krug privilegovanih i superiornih čitalaca, ali, poezija nikada neće biti zabava i razbibriga kao što je to postao fenomen romana koji se piše na zapadu. Sve ovo nije posljedica samo novih tehnologija, koje su omogućile lako objavljivanje bezbroj knjiga na internetu, "i ovakvih i onakvih", lako čitanje skraćenih i prepričanih verzija, a i takve se gotovo ne čitaju. Ali da sve ne bude crno, poezija, ma koliko bila na margini, danas i ovdje, uspješno će odoljeti trendu sadašnjeg vremena, zahvaljujući tome što se ona bavi nečim fundamentalnim - a to je jezik (bez koga bi narod nestao), što za roman ne bih tvrdio. Najveći problem knjige (a i našeg savremenog društva) je što je postala potpuno inferiorna "potreba" u odnosu na njegove božanske vrijednosti - novac! Svijet se sve više gubi u pohlepi, pa i naše društvo, a pisac i knjiga, u tome se ne "umiju snaći"! Naravno, tužno je, ali, takvi su "Naši dani"!
NN: Šta reći na kraju?
BOŠKOVIĆ: Narod koji ne brine o svojoj književnosti - na putu je da nestane kao narod!