"Gospođa ministarka", "Ožalošćena porodica", "Pokojnik" samo su neka od djela najvećeg srpskog komediografa Branislava Nušića, koja su i danas rado gledana na daskama koje život znače ili u filmskoj verziji, 74 godine nakon smrti ovog vizionara.
Vrhunski komediograf, koji je u svojim djelima oslikao sve mane društva u kojem je živio, rođen je 8. oktobra 1864. godine u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuša.
Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo poslije Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gdje je Nušić proveo djetinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dvije godine gimnazije.
Preselio se u Beograd gdje je maturirao. Kada je napunio 18 godina, zakonski je promijenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tokom studija proveo je godinu dana u Gracu.
Sa 19 godina napisao je svoju prvu komediju "Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak 13 godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocijenio da predstavljala "ruganje borcima za parlamentarizam".
U njoj je vjerno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se laži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova.
U vrijeme odsluženja vojnog roka Nušić je bio učesnik u srpsko-bugarskom ratu koji je započeo 1885. godine. Nakon rata objavljuje kontroverznu poemu "Dva raba" u "Dnevnom listu", zbog koje biva osuđen na dvije godine zatvora.
Poema je ismijavala srpsku monarhiju, posebno kralja Milana Obrenovića. Prvobitno je bio osuđen na dva mjeseca zatvora, ali kralj Milan je uvjerio sudije da produže kaznu. Uslovi u zatvoru su bili loši, ali to Nušića ne sprečava u pisanju komedije "Protekcija". Kada je prvi put od zatvorskog upravnika zatražio dozvolu za pisanje, ovaj je odbio zahtjev govoreći da ga je upravo pisanje dovelo u zatvor.
Godine 1889. Nušić se zapošljava u državnoj službi. Kao službenik Ministarstva spoljnih poslova radi u Konzulatu u Bitoli, gdje se 1893. godine i ženi. Posljednje mjesto na kojem je radio u tom području bilo je mjesto vicekonzula u Prištini.
Njegovu komediju "Sumnjivo lice", koju je završio 1888. godine, nijedan od upravnika Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta u Beogradu nije smio staviti na repertoar.
"Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci, mator sam da idem u apsu", govorili su.
Godine 1900. bio je sekretar Ministarstva obrazovanja, a nakon toga postaje dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. Godine 1904. postaje upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Nušić kao upravnik slijedi stope svojih prethodnika i ne stavlja djelo Nušića kao pisca "Sumnjivo lice" na scenu.
Potom seli u Beograd kako bi radio kao novinar. Od 1905. godine pisao je tekstove za "Politiku", pod pseudonimom Ben Akiba.
U Bitolu se vraća 1912. kao državni službenik. Sljedeće godine osniva pozorište u Skoplju, u kojem je živio do 1915. kada je zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju.
Prije polaska, pobacao je jedan dio nedovršenih rukopisa i bilježaka, a sve što je dovršeno ponio sa sobom. Pogubljena su gotovo sva djela, ali se kod jednog Albanca slučajno pronalazi dio. Tako je preživjelo i "Sumnjivo lice".
Poslije rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika Umjetničkog odsjeka Ministarstva za prosvjetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Poslije toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd.
Krajem 19. vijeka u Srbiji se vodila bitka između starog doba, koje je nestajalo, i novog, koje je tek nadolazilo. Stari sistemi su se urušavali, a novi tek formirali. Politička i društvena uzavrelost trajala je nekoliko decenija, a čini se da ni danas nije okončana. On pronalazi nadahnuće upravo u maloj sredini i među onim ljudima koji robuju zastarjelim tradicijama.
Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, njegov genije se krio na drugoj strani. Od vatrenog opozicionara postao je čovjek režima. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. U posljednjoj deceniji života, Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma.
Desetog februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besjedu posvećuje Sterijinom radu. Preminuo je u Beogradu 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.
Želja
Branislav Nušić je žarko želio da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni.
Djela "Knez Ivo od Semberije" i "Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je "Danak u krvi" bila popularna samo nakratko i to kod najzaostalijeg dijela stanovništva.