ZAGREB - Ko ima pravo da zastupa književno nasljeđe Ivo Andrić i da li je beogradska Zadužbina Ive Andrića zakoniti nosilac njegovih autorskih prava – pitanje je o kojem uskoro odlučuje drugostepeni sud u Sarajevu, u procesu koji bi mogao imati šire regionalne posljedice.
Pitanje neće biti tako senzacionalistički postavljeno, nego će, u skladu s vremenima, glasiti - ko ima pravo biti nosilac autorskih prava i ima li sadašnji nosilac prava, beogradska Zadužbina Ive Andrića, zakonsko pravo da zastupa interese pisca.
Sudski spor oko autorskih prava
U Sarajevu se upravo očekuje drugostepena presuda procesa na kojem se odlučuje o tom pitanju, a izgleda da bi se vrlo slično suđenje moglo ponoviti i u Zagrebu. U prvom slučaju sporne su četiri knjige koje je 2007. godine objavila Matica hrvatska u Sarajevu u sklopu edicije “Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, a koje je uredio Ivan Lovrenović.
Objavljivanje knjiga uprkos zabrani
Urednik cijele edicije Mirko Marjanović uoči izlaska uputio je ugovor za objavljivanje Zadužbini, no dobili su odbijenicu uz obrazloženje da se Andrić “za života opredelio za pripadanje srpskoj književnosti”, pa ne može biti objavljivan u edicijama koje imaju neki drugi nacionalni predznak. Marjanović je svejedno odlučio objaviti knjige.
Nekoliko mjeseci kasnije Zadužbina je podnijela tužbu Opštinskom sudu u Sarajevu, a on je 28. juna 2009. nepravosnažno presudio u njihovu korist.
Sporni testament i legitimitet Zadužbine
Uložena je žalba. S prvom tužbom u Sarajevo je pristiglo i Rješenje Opštinskog suda u Beogradu o osnivanju Zadužbine Ive Andrića na temelju dokumenta, tzv. “Poslednje želje”, svojevrsne usmene oporuke koju je pisac izdiktirao dvojici svjedoka - Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću 5. decembra 1974. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Taj je dokument, smatra Marjanović, po svoj prilici falsifikat.
Marjanović proziva Zadužbinu da na “temelju nevjerodostojnog dokumenta od osnivanja do danas manipulira i Andrićevim opredjeljenjem ‘za pripadanje srpskoj književnosti’”, dovodeći pod upitnik i navedeni testament, ali i legitimnost Zadužbine koja je odustala od ideja koje je zastupala do početka 1990-ih. Naime, analizirajući dostupne materijale, Marjanović je utvrdio da s tim dokumentom u vrijeme njegova nastanka nisu bili upoznati najbliži Andrićevi prijatelji i saradnici.
“Temeljno je pitanje: kako to da Andrić svoju posljednju želju povjerenu Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću, umjesto Veri Stojić, svojoj višegodišnjoj tajnici, nije i potpisao, nije datirao, niti sudski zaveo i ovjerio, ako je 5. prosinca (decembra) 1974. godine, dvanaest dana prije odlaska u bolnicu, još bio pri svijesti? Neuvjerljivo je da on ovako važan dokument, dok još nije bio u bolnici, svjestan onoga što u njemu piše, ne potpisuje svojom rukom, da to umjesto njega čine drugi. Može li takav dokument, uopće, biti pravno važeći? Može li proći valjanu pravnu provjeru?”, navodi Marjanović.
S vrlo sličnim problemom, vezanim uz objavu Andrićevih knjiga, suočila se Matica hrvatska u Zagrebu.
Više o književnom nasljeđu, recepciji i značenju djela Ive Andrića, kao i izbor njegovih najpoznatijih misli i citata, možete pročitati u opširnijem tekstu na našem portalu.