Književnost

Pratite nas na Google news

Damir Karakaš: Ono što su nekad bile Biblije sada su ajfoni

Damir Karakaš: Ono što su nekad bile Biblije sada su ajfoni
Foto: N.N. | Damir Karakaš: Ono što su nekad bile Biblije sada su ajfoni
Milan Rakulj

Damir Karakaš, trenutno jedan od najznačajnijih pisaca u Hrvatskoj i na južnoslovenskom prostoru, u četvrtak uveče pred punim Crvenim salonom Kulturnog centra Banski dvor promovisao je svoj najnoviji roman "Proslava".

Promocija je održana u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", a sama najava ovog događaja izazvala je veliko interesovanje u Banjaluci.

Nekoliko sati pred promociju, odmah po dolasku iz Zagreba, stigao je na zakazani intervju i uz čaj konstatuje kako danas i med ima rok trajanja, ali da knjiga preživljava, iako joj vrijeme nije naklonjeno. U dugačkom je kožnom mantilu, ispod je mornarski sako i duks sa kapuljačom.

Priča da, kada tako obučen u Zagrebu uđe u tramvaj, na klince djeluje autoritativno. Graja staje i mladost radoznalo motri hoće li iz mantila izvući pištolj. On ipak izvlači knjigu i kreće da čita, a graja se ponovo diže.

Eto koliko je knjiga danas bezazlena, primjećuje Karakaš, a šta kaže o književnosti, romanu "Proslava" i o buri oko ove knjige podignute u Hrvatskoj, pročitajte u intervjuu koji je dao za "Nezavisne".

NN: Kazali ste da ste još kao dijete svirali harmoniku i pjevali pjesme o Banjaluci. Da li se danas iko sjeća tih pjesama?

KARAKAŠ: Baš sam danas u Zagrebu razgovarao sa jednom Banjalučankom koja je šezdeseto godište i čak se ni ona ne sjeća pjesme o potresu, a ja sam je na YouTubeu ponovo nekidan čuo i vratio se u djetinjstvo.

To je pjesma "Oj, nesrećo, proklinjem ti ruku, kojom sruši šeher Banjaluku". U biti se ljudi ne sjećaju te pjesme, ali da, istina je - svirao sam harmoniku kao dječak i na repertoaru su bile te pjesme, tako da mi je Banjaluka još od malih nogu u glavi.

NN: Sljedeći mjesec biće obilježeno tačno pedeset godina od zemljotresa u Banjaluci, a ove godine velike potrese u Hrvatskoj izazvao je Vaš roman "Proslava". Stvari su otišle toliko daleko da Vam je bilo zabranjeno posjetiti roditelje u Lici na Uskrs. O čemu se tu, zapravo, radilo?

KARAKAŠ: Da budem iskren, ne mogu ni sad tamo. O čemi se radilo? Odmah da kažem, fikcija je jako opasna za onog ko se u fikciji prepozna, a ja pišem fikciju. Problem je izbio kada sam nastupao u emisiji kod Dražena Ilinčića na HRT-u. Emisija je prikazana u osam sati, u udarnom terminu, odmah poslije dnevnika na prvom programu.

Možda bi drugačije bilo da je prikazana u nekom drugom terminu. Moja majka je rekla - ti si to objavio na dnevniku, ali bilo je pet minuta poslije. Šta se dogodilo u toj bezazlenoj emisiji? Ilinčić, novinar koji se voli zezati i provocirati, izvukao je dvije rečenice iz tog romana, ali to je u mom romanu potpuno nebitno.

Čak i Peter Handke ima takav jedan motiv, samo što se kod njega radi o velikoj, a kod mene o maloj nuždi. Dakle, ljudi prije sto godina, kada su živjeli u tim našim krajevima u Lici, zimi kada su vukovi oko kuća, imali bi jedan lonac i onda bi naveče djeca i ljudi vršili malu i veliku nuždu u taj lonac, a sutradan bi to oprali i skuhali i potom ponovo taj lonac koristili za jelo.

Međutim, kažem, to je u romanu nebitan detalj, ali novinar Ilinčić je pročitao samo to i ispalo je da sam napisao roman kako moji zemljaci Ličani vrše nuždu u lonac i iz tog lonca jedu.

NN: Da li je to bila ustvari dobra reklama za knjigu, ili su samo negativne konotacije vezane za taj događaj?

KARAKAŠ: Mnogi moji prijatelji nakon tog jednog ludila koje je zavladalo su mislili da je riječ o marketingu, a ja nisam smio doma, dobijao sam nevjerovatne poruke. Ja zapravo nisam mogao objasniti svojim prijateljima u Parizu i Londonu da je to moguće.

Ja pišem roman, fikciju, a ti neki ljudi su tražili da ja demantiram svoje pisanje, tako da se možda prvi put u povijesti književnosti dogodilo da je neko bio prisiljen da demantira fikciju. To su nevjerovatne stvari. I danas mi je na neki način zabranjeno da se vratim u svoj kraj. Nisam bio i pitanje je kad ću ići, jer ne želim dolijevati ulje na vatru.

Nije baš ugodno, nije jednostavno. Tu su i neki moji prijatelji koji su išli sa mnom u školu. Kako su to oni shvatili, kako su percipirali. Taj slučaj ima jednu svoju genezu procesije, jer zapravo čak od početka filma "Kino Lika" ja imam problema sa svojim zemljacima, koji su percipirali da je to film o tome kako Ličanka spolno opći sa svinjama.

Tu su u pitanju i neki moji politički stavovi od potpisivanja deklaracije o zajedničkom jeziku do negiranja nacionalizma, tako da se sve spojilo. Prirodna pozicija pisca jeste da bude u nesporazumu sa okolinom, ali ovdje je eskaliralo do fizičke ugroženosti.

NN: Šta sve to govori o statusu knjige danas?

KARAKAŠ: Mi sad živimo u vremenu gdje knjiga nema status kao što je imala u to neko moje vrijeme, vrijeme bivše Jugoslavije, dok smo studirali. Ja uvijek pokušavam objašnjavati mladim ljudima da nositi knjigu u džepu znači biti frajer, a ne štreber.

Danas to izaziva drugačije reakcije i imamo situacije i da ljudi koji studiraju književnost ne čitaju knjige. Došli su neki novi mediji, ali ljudima koji ne čitaju sigurno fali jedna dimenzija. Insistiram i pokušavam doprijeti do tih ljudi da čitaju knjige jer općenito društvo koje nema kulturu je osuđeno na propast.

NN: Ipak, na primjeru Vaših knjiga da se primijetiti da postoje ljudi koji čitaju. U Hrvatskoj je "Proslava" prodata već u četiri hiljade primjeraka, a ovih dana u Beogradu objavljeno je i srpsko izdanje.

KARAKAŠ: Da, ta cifra u Hrvatskoj je isto kao da ste u Njemačkoj prodali možda petsto tisuća komada. Moram priznati, imam ja uvijek svoju publiku i u Beogradu, i u Sarajevu, i u Zagrebu, ali ovaj put je možda potpomogao prodaju taj, nazovimo ga, skandal, gdje su svi htjeli da vide o čemu se tu radi, tako da se dogodilo da knjiga dobije i sjajne kritike.

Nikad nisam imao tako dobre kritike. Otkupljena su prava i za film, tako da se ne mogu požaliti. Ljudi kupuju knjige, ali nekako bih uvijek, uz takve kritike i uz takvu medijsku pratnju, očekivao da se proda možda četrdeset hiljada. U bivšoj Jugoslaviji je bila normalna stvar da se knjiga proda u deset ili petnaest tisuća primjeraka.

NN: U jednoj od kritika pročitao sam kako o životu na selu od prije sto godina današnji klinci mogu mnogo više naučiti iz Vašeg romana nego iz istoriografskih udžbenika. Koliko je klincima digitalnog doba blizak taj život sela koji ste Vi opisali u "Proslavi", pa i u "Sjećanju šume"?

KARAKAŠ: Ja uvijek na neki način pišem univerzalne teme, ali istina je, ono što su nekad bile Biblije, sad su ajfoni. Klinci žive u drugim, digitalnim svjetovima, tako da moramo naći modus kako da im približimo tu književnost.

U suštini, u "Proslavi" ja pišem o čovjeku koji može biti i iz grada i iz sela, koji može biti i žrtva i krvnik, tako da je u biti nekima blisko, nekima nije blisko.

NN: Kada ste pomenuli ulogu žrtve i krvnika, valja reći da roman, odnosno njegov početak, prati odbjeglog ustašu po završetku Drugog svjetskog rata, mada je možda samo na jednom mjestu imenovano da je on na početku rata otišao u tu vojsku.

KARAKAŠ: Nisam htio imenovati. Htio sam samo pisati o čovjeku na kog djeluju neke društveno-povjesne okolnosti u tim našim krajevima, tako da u biti bavio sam se psihologijom tog lika. Pokušao sam ući u lavirinte svijesti.

Ja uvijek pišem o temama koje poznajem i koje u meni izazivaju neku strast i baviti se tim temama mi izgleda kao ulazak u neku pećinu gdje su demoni. To, zapravo, ima veze sa načinom pisanja.

Kada imaš malo riječi, svaka riječ mora biti kao metak koji pogađa srce demona. Nije bilo jednostavno boriti se s tim i uglavnom sam pokušavao izbjegavati te prizemne stvari, ideologije, ustaše, četnike itd.

NN: Nedavno preminuli hrvatski publicista Denis Kuljiš u prologu jedne Vaše knjige zapisao je kako je Vaša biografija literarna. Naravno, Vi pišete fikciju, ali ta fikcija je uvijek povezana sa Vašom biografijom. S tim u vezi, da li se slažete sa Vašim mlađim kolegom iz Srbije i aktuelnim dobitnikom NIN-ove nagrade Vladimirom Tabaševićem da je zapravo "ja" najveća fikcija?

KARAKAŠ: Kada me pitaju da li pišem fikciju, ja uvijek kažem da pišem fikciju sa elementima autobiografskog. Volim preživjeti stvari o kojima pišem i volim da vjerujem piscu kada čitam njegovu knjigu.

Treba puno čitati, puno raditi na sebi, ali potrebno je i iskustvo. Ne mogu vjerovati nekom kada piše o krstaškim ratovima itd, tako da kroz sebe pišem o masi drugih stvari.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije