Odličan je festival "Imperativ", sjajno to već godinama vodi Sanela Babić. Prometnuo se u jedan od najvažnijih književnih festivala, a s nekim piscima sam se složio da je najbolja publika na prostoru bivše Juge u Banjaluci i Novom Sadu.
Dobro, nije loše ni u Beogradu, tamo sam bio neki dan. Ljudi čak plaćaju ulaznice, a dođe ih preko stotinu.
Rekao je ovo za "Nezavisne" književnik Damir Karakaš, koji će tokom prvog festivalskog dana, 30. maja, u 19 časova u izložbenom salonu Banskog dvora predstaviti izložbu crteža pisaca koji su ga formativno oblikovali, a koja će biti uvod u promociju njegovog nedavno objavljenog novog romana "Potop".
NN: Možete li da kažete o kojim se piscima radi, kako su na Vas uticali i kako ste došli na ideju da ih crtate?
KARAKAŠ: Izložba je uvod u moj novi roman "Potop". U njemu se, između ostalog, bavim umjetničkim interesima protagonista u sferi književnosti, ali i slikarstva. Ovdje su pisci koji su za mene bili formativno jako bitni. Puno je tu književnica i književnika koji su pomalo zaboravljeni, a koji će možda na izložbi nekoga potaknuti da ih se ponovno pročita, otkrije. To su književnici poput Alekseja Remizova, Andreja Bjelija, ima i onih poznatijih poput Marine Ivanovne Cvetajeve, Branislava Nušića, Simon de Bovoar, Vitolda Gombrovića… Profesor Frano Dulibić s odjela Filozofskog fakulteta u Zagrebu došao je na sjajnu ideju da probam i tekstualno komunicirati sa svim tim piscima. To mi je bio nekakav izazov, reći što za mene znači neki pisac ili što biste nekome u jednoj rečenici rekli o njemu. Evo, recimo, pomislio sam na Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Zbog njega sam u šumi izgubio kravu i dobio od oca ozbiljne batine. Naime, kako sam kao dječak čuvao u planinama stoku, uzeo sam jednu Gogoljevu knjigu, upalio vatru i čitao, a to čitanje me toliko obuzelo da je već pao mrak i izgubila se krava. Moj otac i seljaci krenuli su da me traže i našli me, ali nije bilo krave. Srećom, na kraju je ipak pronađena. Ili, recimo, Miodrag Bulatović, u čijem sam selu Okladi u sjeveroistočnoj Crnoj Gori nedavno bio. Volio sam ga čitati. Pošto mu kćer Barbara, inače redateljica, živi u Ljubljani, jednom sam je zamolio da mi da za uspomenu nešto od svog staroga. Ona je rekla da mi može dati njegovu kolonjsku vodu. Još kao klinac počeo sam objavljivati karikature i crteže u najprestižnijim jugoslavenskim novinama poput beogradskog "Ježa", pa u "Vjesniku". Dobio sam drugu nagradu grada Zagreba, odmah iza Ota Rajsingera, pa specijalnu nagradu u Italiji i još neke nagrade. Radovi su mi objavljivani u časopisima među poznatim svjetskim karikaturistima, čak sam jednom objavljivan i na Kubi.
NN: Izložba će, kao što ste rekli, biti uvod u razgovor o novom romanu "Potop". U njemu se bavite i tematikom ljubavi. Koliko Vam je pisanje sada bilo katarzično nakon prethodnog romana u kojem ste opisivali traumu koju ste proživljavali nakon što ste bili napadnuti i borili se za život?
KARAKAŠ: Kada čovjek nešto piše, mora imati debeli razlog za to. "Okretište" ne bih nikada napisao da sam išao to izmišljati, ili da sam operirao slijepo crijevo pa dobio neki ožiljak. Naime, napadnut sam, teško ranjen. Probili su mi slezenu, izgubio sam vitalan organ. Imao sam, kako kaže doktor koji me spasio, u trenutku kad su me doveli dvije litre krvi u stomaku. Kad sam se nekim čudom izvukao, odlučio sam o tome napisati roman. Da pokušam slijediti trag đavola. U pisanju je jako važno iskustvo, o tome govori Emil Cioran kada kaže kako se preko čitanja jako puno sazna, ali ono što ne doživljavamo u sebi nije tako duboko. Naime, možete pročitati puno knjiga, ali jedno je iskustvo. Imate Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. To je pisac koji je išao do krajnjih granica. Ima još pisaca koji su išli do samoga kraja, primjerice Fridrih Niče i Šarl Bodler.
NN: Koji su Vas motivi naveli da pišete "Potop"?
KARAKAŠ: Ovo je trebao biti moj prvi ili drugi roman, nešto kao Danilu Kišu "Mansarda", a napisao sam ga tridesetak godina poslije. Sve više vjerujem da ima nešto u onome što je govorio Meša Selimović. Da bi svaki pisac trebao imati najprije pedeset godina, pa tek onda napisati sve svoje knjige. Počeo sam ga kucati na pisaćoj mašini 2018. godine. Znao sam kucati u šumi. Djeca bi prolazila i čudila se, nikad nisu vidjela tu mašinu. Jako mi je puno pomogla, jer se na njoj misao drugačije strukturira. Roman sam zamislio kao povijesni, psihološki, ratni, ljubavni, gdje se stvari zapetljavaju čak i onda kada su jasne, a ljubavni segment mogao bi se nazvati i kratkim pregledom raspadanja. U romanu zahvaćam i rad tragično stradalog slikara Karla Sirovija, koji je za života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata stvarao radove malih dimenzija neobična kolorističkoga sklada, te pod utjecajem art dekoa i romantične stilizacije slikao kompozicije pretežito simbolično-alegorijskog sadržaja. On i njegova žena Zdenka, pijanistica, ljudi povučeni, voljeli su umjetnost, planinarenje. Imali su jednu krajnje tragičnu sudbinu. Preživjeli su ustaše, ali nisu komuniste.
NN: U Vašim romanima postoji mnogo unutrašnjih previranja glavnog protagoniste. Da li je i smjer čovjekovog života rezultat tasa na vagi takvih previranja?
KARAKAŠ: Svi moji romani koje sam napisao su neka vrsta identitetskih previranja, ali najvažnije mi je da knjige budu na strani ljudskosti. Rođen sam u Lici, to me je sigurno u mnogim stvarima u životu odredilo, ali želja da se dopadnem i pripadam nikad me nije vukla, niti zanimala. Volim svoj kraj, prirodu, ljude, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti, ni znati razumjeti. Možda bi me neki tamo manje mrzili kad bi ipak pročitali koju moju knjigu. Imao sam zadnjih dvadesetak godina književne večeri u Parizu, Berlinu, Beču, Lisabonu, nedavno i veliku turneju po bivšoj državi. Ljubljana, Zagreb, Beograd, Skoplje, Tuzla, Split, Sarajevo, Podgorica, Novi Sad… A još nikad u Lici. Dobio sam i gotovo sve važne književne nagrade u regiji, ali nitko nikad nije okrenuo broj telefona i rekao "čestitam".
NN: U romanu "Potop" Lika je opet tu. Na koji nam način tlo na kojem smo rođeni oblikuje karakter? Postoji li Damir Karakaš u izvornom obliku bez Like?
KARAKAŠ: Jest, često zalet uzimam iz Like. A odakle ću, ona je kao topos važan formativni okvir moga rada i identiteta, ali nijedna moja knjiga nije ista. Ne volim uhodane prozne oblike, nekakve trendovske teme, modu u književnosti. Marsel Prust kaže da je obaveza pisca prije svega da otkrije nešto novo i spriječi sam sebe da ne počini svoj najteži zločin, da ne ponovi otkriće prethodnika.
NN: Čime se trenutno bavite, pišete li neki novi roman, kakvi su Vam planovi za budućnost?
KARAKAŠ: Puno čitam. Nikad nije bilo potrebnije čitati jer živimo u vremenu kretenizma i površnosti. Pogubljeni su i svi kriteriji. Danas su zvijezde ljudi koji slikaju sebe dok sjede na klozetskoj školjci i imaju zbog toga pola milijuna obožavatelja, menadžere, ozbiljnu lovu. Svaka gnjida koja izađe ispod kamena u prilici je da vas po raznim portalima, forumima, vrijeđa, blati, laže. Mediji puštaju te odvratne huškačke komentare zbog klikova. Prizivaju nove uvrede i napade, vadeći iz konteksta izjave i stavljajući ih u naslove, opremajući tekst upravo na način da provocira anonimuse da proliju svoju žuč po vama. Sve radi više klikova (ne čitanosti!) i reklama, odnosno profita. To je dosta loše i nezdravo za društvo jer svi mogu reći sve. Pozivati na nasilje, zločin. Najčešće i potpuno anonimno, a usmjereno prema ljudima s imenom i prezimenom. Mediji to sve puštaju pod krinkom demokratičnosti, a radi se o potpunom izostanku odgovornosti i prilično je nemoralno. Treba puno raditi na sebi, jer one osobine koje su nam dane nisu vječne. Svaki dan se trebamo boriti da budemo bolji ljudi. Širiti horizonte, čitati, razgovarati, pokušati razumjeti druge ljude i iskustva. Znati stati, promisliti, preispitati se s vremena na vrijeme. Najgore je drviti vazda po istom i bojati se svega što ne poznaš ili ne razumiješ, to ne vodi nikuda. Za mene su čast i poštenje još uvijek važne stvari, tako me je moj otac u Lici odgojio. Ne može me nitko ničim kupiti. Tome učim i djecu, da budu pravi ljudi, da vole druge ljude, da budu slobodne i poštene prema sebi i drugima. Da čitaju knjige, jer oko sebe, nažalost, svakodnevno viđam ljude pune unutarnje praznine, a mislim da se danas i previše piše. Ljudi štancaju te knjige. Kad pogledate izloge knjižara, od dvadeset knjiga petnaest je smeće.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
