Književnost

Dara Sekulić, pjesnikinja čija je jedina otadžbina bila srpski jezik

Dara Sekulić, pjesnikinja čija je jedina otadžbina bila srpski jezik
Foto: Aleksandar Čavić/Arhiva | Dara Sekulić, pjesnikinja čija je jedina otadžbina bila srpski jezik
Milan Rakulj

ISTOČNO SARAJEVO - Jedna od nacjenjenijih srpskih pjesnikinja Dara Sekulić preminula je u Sarajevu u ponedjeljak uveče, u 91. godini, a vijest o njenoj smrti potvrdio je Vitomir Mitrić, direktor "Forum teatra" iz Istočnog Sarajeva.

"Za sve ljude koji su poznavali pjesnikinju Daru Sekulić, poštovali je, pažljivo osluškivali i pratili njene pjesničke poruke, uživali u njenoj ljubavi i dobroti, ona nikada neće umrijeti, a u njen besmrtni odlazak utkana je sva njena tuga, poezija i ljubav. Sada ne moram ni umrijeti - govorila mi je Dara, kada bi sjetno pričala o tome kako je završila sve što je planirala", rekao je Mitrić.

Dara Sekulić rođena je 1930. godine u selu Kordunski Ljeskovac. Do svoje 10. godine živjela je u rodnoj kući koja je spaljena 1942. godine. Nakon pogibije roditelja boravila je u dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac, na Baniji, te Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu, gdje je živjela od 1953. godine. Vrijeme posljednjeg rata provela je sa troje unučadi u izbjeglištvu, a u svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. godine. Napisala je 28 knjiga poezije.

Posljednju zbirku "Odbačene pjesme" objavila je 2019. godine.

"Često govorim, kamo sreće moje da nije bilo ratova, da sam ostala dijete, djevojčica, djevojka, žena, baka i prabaka, sve to što jesam bila u životu, što sam i sad, ali da sam to sve bila na Kordunu kao moja baba Sofija. Možda bi tad moj život bio mnogo srećniji. Možda bi bio mnogo ljepši i mnogo sadržajniji i bez ove poezije i možda je poezija samo zamjena za tu sreću koju mi je Bog dao, a ljudi uzeli. Uzeli su mi otadžbinu, porodicu, kuću, uzeli vrelce, njivicu donju, gornju, sve su mi uzeli", ispričala je Dara Sekulić u intervjuu za "Nezavisne" 2015. godine prilikom jednog gostovanja u Banjaluci.

Ona je tad istakla da joj je jedina otadžbina srpski jezik.

"Moje selo ne postoji ni na jednoj topografskoj, geografskoj ili bilo kojoj karti. Nekada je imalo 1.700 stanovnika i zvalo se Kordunski Ljeskovac, a sada se ne zove nikako i u njemu niko ne živi. Ne postoje ni Kordun, ni Banija. Banija je Banovina, a Kordun je Karlovačka županija. Moja jedina otadžbina danas je srpski jezik, ali mi i to otimaju. Ne daj Bože da doživim da mi otmu i srpski jezik. Time ne bi bila moja fizička smrt, ona je Bogom određena i može biti i dar i kazna, nego moja duhovna smrt", poručila je u pomenutom intervjuu Dara Sekulić.

O njenom značaju za našu poeziju i kulturu uopšte za "Nezavisne" je govorio Nenad Grujičić, pjesnik i predsjednik "Brankovog kola", koji je poeziju Dare Sekulić uvrstio u svoje antologije "Antologija srpske poezije 1847-2000" i "Prognani Orfeji".

"Početkom poslednjeg, nesrećnog rata, bio sam u prilici da u Matici srpskoj u Novom Sadu predstavim tek prognane pesnike iz Sarajeva, Daru Sekulić, Duška Trifunovića i Đorđa Sladoja. Pred nastup Duško reče da nikad nije nastupao u Matici srpskoj, a Dara Sekulić dodade: 'Ni ja! Bože, što je lijepa ova naša Matica srpska, bilo bi je šteta bombardovati.' Dara je mnogo puta nastupala na 'Brankovom kolu' i predstavljala izuzetnu pesničku pojavu u krugu sarajevskih pesnika što su u velikom broju dolazili na 'rajsko Stražilovo'. A u vreme kada je kao izgnanica živela u Vladičinom Hanu, na jugu Srbije, dobila je našu prestižnu nagradu 'Pečat varoši sremskokarlovačke' (2002)", kaže Grujičić.

On je o poeziji Dare Sekulić svojevremeno pisao u kulturnom dodatku "Politike", "Letopisu Matice srpske", te u knjizi "Ples u negvama".

"Atmosfera i prizori, jezik i zvuci u poeziji Dare Sekulić sugerišu da iz tajanstvenog i lepog sveta virka zametak zla preobražen u danajske darove. Samo je pitanje vremena kada će preobučeno i utajeno zlo nasrnuti na goli život. U takvoj spoznaji sveta, pesnički jezik je svetlica dobra, ono stanje talenta koje sopstvene potencijale izmešta u najvišu tačku borbe i opstanka. Poezija Dare Sekulić je koncentrat višedecenijskog nastojanja da se kaže suvislo da ili ne svetu i njegovim krajnostima, svetu što cepti u paradoksu čovekovih moći i nemoći, ushita i bola: Kućni prag je bio tako blizu/ ali nam se zametnu trag", istakao je Grujičić u jednom od eseja o poeziji Dare Sekulić koji takođe dodaje da je njena otadžbina srpski jezik koji pamti sve sreće i nesreće svoga roda.

Dara Sekulić, između ostalih, objavila je knjige pjesama "Odsanjani dom", "Grlom u jagode", "Gorak konak", "Blisko bilo", "Licem od zemljice", "Oblik studi", "Duh pustoši", "Licem prema suncu", "Brat moj Tesla", "Reč se igra" (pjesme za djecu).

Dobitnica je pjesničkih nagrada: "Savo Mrkalj" i "Zlatna struna" za 1972. godinu, "Zmajeva nagrada" za 1997. godinu, "Pečat varoši sremskokarlovačke" za 2002. godinu, nagrade Književnih susreta na Kozari 2010. godine i drugih.

Povodom njene smrti oglasio se i Duško Milunović, ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske.

 

"Iskreno i duboko sam pogođen odlaskom Dare Sekulić, velikog pjesnika i još većeg čovjeka i prijatelja. Njenim odlaskom ostaće velika praznina u umjetničkom stvaralaštvu Srpske. Iskreno saučešće upućujem porodici", navodi se u Milunovićevom telegramu saučešća.

Dara Sekulić mnogo godina provela je i kao novinar i urednik "Malih novina", jednog od najpopularnijih listova za djecu u bivšoj Jugoslaviji, koji je često organizovao pjesničke turneje širom bivše zemlje. Tim prilikama Dara je prijateljevala sa mnogim piscima, među kojima su Branko Ćopić, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Skender Kulenović, Gustav Krklec...

"Sve njih sam upoznala u mojoj mladosti, kada su oni bili u punoj snazi i kada su bili veoma značajni, poznati i potvrđeni pisci od pera, imena i djela", govorila je svojevremeno Dara Sekulić, koju su posljednje dvije ili tri decenije nazivali najvećom živućom srpskom pjesnikinjom. Ona se nije slagala sa tom "titulom".

"Ja se prosto postidim kada to meni neko kaže, jer takve kategorizacije ne idu u životu, ne idu u nauci, a pogotovo ne u umjetnosti. Svaki umjetnik, a pjesnik naročito, ako nije svoj, ako može da bude samo najveći, onda je on i najmanji. Nema najveći i najmanji. Ako ima svoj lik, onda je osoben, jedinstven pjesnik, neponovljiv pjesnik, iako je sve ponovljivo, osim samog čovjeka, a pjesnik je u prvom redu čovjek. Dakle, ako je on neko ko će ostati zapamćen i ko se neće moći ponoviti, a ugledaće se, kao što se ja ugledam na sve njih, onda je to pjesnik od značaja", riječi su Dare Sekulić.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije