TREBINJE - Svečanom akademijom posvećenom poznatom srpskom pjesniku, Hercegovcu Gojku Đogu, dobitniku Dučićeve nagrade za prošlu godinu, završena je ovogodišnja kulturna manifestacija "Dučićev dan" u Trebinju.
Akademiju nazvanu po njegovim stihovima "Odavno je u prekidu veza s nebesima", ali i sam dolazak u Trebinje, Đogo je nazvao duhovnom gozbom, na koju rado dolaze svi srpski pjesnici, a njemu je, kako sa zahvalnošću ističe, ove godine dodijeljen najveći pehar sa te gozbe.
"Mi ponekad gore u Beogradu međusobno govorimo da idemo kod Dučića na bal, jer je Trebinje doista mesto koje je u takvom nekakvom znaku, ne samo zbog njegovih stihova koji pozivaju na bal, nego je to pesnik, samo sa nekoliko svojih poteza, kada postoji nekakav socijalni ambijent koji to prihvata, od kasabe napravio ozbiljan grad, ono što danas Trebinje doista i jeste, ne samo centar istočne Hercegovine, nego i jedan značajan centar u srpskom narodu", kaže Đogo.
Dodaje da je očigledno da Trebinje živi sa svojim manifestacijama koje slave stih, makar ti Trebinjci bili i na kraj svijeta, gdje su, kako objašnjava, što stariji to željniji zavičaja i stalno mu se vraćaju, ali je, ističe, pjesnik Jovan Dučić, iako je volio svoj zavičaj, nadilazio tu lokalnu i privatnu vezanost.
"Dučić je voleo svoj grad, ali je, za razliku od Šantića, zazirao od lokalnih motiva, od prikivanja za svoju stenu, pa se iz Trebinja spustio na more da bi svoj lirski areal proširio na Mediteran, još dalje i dublje, na povest i nacionalni mit, Vizantiju i carski Prizren. On se ne odriče sebe, ali se i ne ispoveda, ne privatizuje i ne prizemljuje", kazao je Đogo i dodao da je njemu, ipak, njegova stara kućica u selu Vlahovići kod Ljubinja i danas "duši odušak".
Kaže da je Dučić u svojoj poetici bio pjesnik harmonije, reda, proporcija, bistrine i prije svega duhovne svjetlosti, što se ogleda u njegovim stihovima koji nisu previše vezani za lokalni ambijent.
To, smatra Đogo, ne umanjuje njegovu ljubav i zanesenost zavičajem, jer on, ne baveći se usko lokalnim, proširuje svoj zavičaj na more i Mediteran, pa dalje u istoriju i srpski mit, pa su njegove "Sunčane pjesme", dubrovački pasteli i akvareli, kako kaže, neka vrsta apstraktnih slika koje se jedva drže za zemlju i vodu, a atmosfera, kolorit, mirisi, duh i duša Hercegovine jednostavno pjevaju.
Pjesnik "Vunenih vremena", za koje je tamnovao u komunističkim zatvorima, Đogo je vrlo ponosan i na svoju "Granu od oblaka", za koju je i dobio Dučićevu nagradu.
"To sam preneo iz naše narodne poezije, naše lirske pesme u kojoj se pominje grana od oblaka, a u mojoj prethodnoj knjizi 'Crno runo' ima ceo jedan ciklus takvih pesama, što je jedna metafora, jer svaki pesnik, pa i svaki čovek, kad mu sve ponestane, okrene glavu ka nebesima pa se, ako nema za šta drugo, hvata za tu grančicu od oblaka, kad sa druge strane pomoći nema. A u Hercegovini, kao malo gde drugde, uvek su se glave okretale ka nebesima, iako u mojoj pesmi stoji da je odavno u prekidu pošta sa nebesima. Može biti da nam na ovoj našoj škrtoj zemlji ništa drugo nije ni preostalo, a možda su Hercegovci i veliki sanjari zahvaljujući njihovom beskrajnom plavetnilu", kazao je Đogo.
I ovoga je puta izrazio veliki ponos zbog Dučićeve nagrade jer je ona, kako kaže, jedna od najznačajnijih nagrada u srpskoj književnosti, a prihvata je i kao dar Hercegovca Hercegovcu, čemu, dodaje na kraju, doprinosi i tradicionalna gostoljubivost i raširene ruke koje pjesnike dočekuju u Trebinju.
"Čitajte poeziju i ona će svakome od vas poslati drugačiju poruku, onakvu kako je vi shvatite", poručio je Đogo na kraju.