BANJALUKA - Tradicionalno književno veče čiji je centralni dio bilo proglašenje pobjednika i dodjela nagrada na poetskom konkursu "Pod uspenjskim svodom", oržano je u ponedjeljak uveče u hramu Uspenja Presvete Bogorodice, u naselju Kočićev vijenac u Banjaluci.
Podsjećamo, nagrada "Pod uspenjskim svodom" prvi put je dodjeljena prošle godine književniku Anđelku Anušiću, dok je ovogodišnji, drugi po redu, dobitnik ovog priznanja, koje se sastoji od plakete i ikone Presvete Bogorodice, postao pjesnik Đorđe Brujić iz Podgorice.
Odluku je jednoglasno donio žiri koji je radio u sastavu Zlatko Jurić predsjednik, te Miladin Berić i Igor Mijatović, članovi.
Kako je u ime žirija kazao Zlatko Jurić, na ovogodišnji konkurs koji su raspisali Srpska pravoslavna crkvena opština Toplice Banjaluka i Udruženje književnika Republike Srpske (UK RS) - Podružnica Banjaluka, pristiglo je 168 pjesama autora iz Republike Srpske, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i dijaspore.
Nakon šireg i užeg izbora, dodao je Jurić, žiri je odlučio da je najcjelovitija, najinventivija i najpoetičnija pjesma "Plamen iz desnog dlana" Đorđa Brujića iz Podgorice.
"U skladu sa propozicijama konkursa, pjesma 'Plamen iz desnog dlana' Đorđa Brujića žanrovski se može odrediti i kao duhovna i kao rodoljubiva, a upotrebom suptilnog pjesničkog jezika, svrstava se u najreprezentativnije pjesme naše savremene književnosti", rekao je Jurić.
On je dodao da bogatstvom simbola, alegoričnošću i meditativnošću, pjesma odiše hrišćanskom i srpskom duhovnošću, uzvišenošću duha nad tijelesnim, i pobjedom sakralnog nad profanim.
"Od mučeništva crne boje, stradanja i uzvišenja ljubičastog, do svetačkog rozog oreola koji zrači i isijava svjetlošću za zidnih fresaka. U pjesmi je zaokružena cijela filozofija i esencija života: stvaranje, podvizavanje i pokajanje, mučeničko stradanje, uzvišenje i uzdizanje do svetiteljskog oreola", naveo je Jurić.
Kako je predsjednik žirija naveo u nastavku, pjesma "Plamen iz desnog dlana" Đorđa Brujića posvećena je Svetom Teodoru Komogovinskom, njime je nadahnuta i oslikava njegovo žitije i hristoliki put koji ga je uvrstio među svetitelje mučenike.
"Dok je lirski subjekt 'hodao između crnog i crnog' - a crno simobolizuje tugu, nevolju, zemaljsko, poniženje, smrt - 'prozor je gledao na tisovinu', pogled na dugovjeko drvo, naspram stradanja i crvenog vatrenog plamena iz lijeve ruke, kojim je obuhvaćena i desna ruka. Jeromonah Teodor (Sladić), koji je rođen u selu Kuruzari, podno Kozare, svoj monaški zavjet je ispunjavao u manastiru Moštanica. Kada su Turci vršili odmazdu, krajem 18. vijeka, živoga su ga spalili nedaleko od manastira. Od njegovih moštiju, ostala je samo desna ruka koja je kasnije prenesena u manastir Komogovina, pa otuda Teodor Komogovinski", pojasnio je Jurić.
U pjesmi Đorđa Brujića, precizirao je Jurić u ime žirija, na uzvišen pjesnički način, riječima je oslikano žitije i duhovno uzdizanje Svetog Teodora Komogovinskog.
"Nakon hoda između crnog i crnog, i mučeničkog stradanja, lirski subjekt obitava 'između ljubičastog i ljubičastog svetla', u sferama koje su između zemlje i neba, materijalnog i duhovnog, propadajućeg i neprolaznog. U hrišćanskoj simbolici ljubičasto podsjeća i na stradanje Hristovo jer su rimski vojnici koji su ga mučili nosili ljubičaste odežde. Takođe, ljubičasto svjetlo, u sferi duhovnosti, molitvenosti i tihovanja, predstavlja viši nivo spoznaje i uzdizanja unutrašnjeg, duhovnog bića, koje nadilazi zemno i propadajuće", obrazlaže Jurić.
Nakon crne boje, obrazložio je dalje, odnosno odsustva svjetlosti - molitvenog služenja i stradanja, zatim boravka između dva svijeta u obitavanju između ljubičastog, slijedi svetački oreol i "roza linija toka", u kojoj se, dodaće, duša sjedinjuje sa božanskim, postaje ikona, zidna freska i živa slika neprolaznosti istinske vjere.
"U hrišćanskoj simbolici roza boja odražava vjerujući i istinski odnos sa Bogom i srodnost sa drugim svetiteljima i duhovnicima. Pjesnik poentira da 'negoriva ruka/ Klizi kroz ljudski vidik/ I njegov rumeni prosjaj...' i na taj način sugeriše da svetiteljeve mošti daruju nadu, radost i spasenje vjerujućima, ozdravljenje duhom bolesnima i izbavljenje grešnima. Rumena ili crvena boja simbolizuje krv Hristovu i krv hrišćanskog mučenika koji je postradao za vjeru, a kome je ova pjesma i posvećena; to je boja stradanja ali i radosti vaskrsenja i vjerovanja u život vječni", ističe Jurić. Kako je Jurić podvukao pobjednička pjesma nudi višestruka značenja.
"Pjesma 'Plamen iz desnog dlana' Đorđa Brujića, pisana izbrušenim, inovativnim i slikovitim pjesničkim jezikom, nudi višestruka, složena značenja. Naše tumačenje je samo jedna od mogućih interpretacija pjesme, jer vrhunska poezija - kao i svi drugi uspješno napisani književni žanrovi - daje mogućnost prepoznavanja više semantičkih polja i odgonetanja smisla života, a to je uzvišen i ispunjujući estetski doživljaj", zakljčio je Zlatko Jurić u ime žirija. On je na kraju čestitao pjesniku Đorđu Brujiću i iskreno zahvalio i njemu i svima onima koji su učestvovali na ovogodišnjem konkursu "Pod Uspenjskim svodom - duhovna i rodoljubiva pjesma 2025", koji je, podući će, iako održan tek drugu godinu zaredom, postao regionalno prepoznatljiv i koji okuplja sve veći broj učesnika.
Na književnom dijelu programa nastupilo je nekoliko pjesnika čije su pjesme ušle u uži izbor, dok su u muzičkom dijelu nastupili pravoslavni muzički sastav "Bedem" iz Sombora, te vokalni sastava "Akatist" iz Banjaluke.
Nagrađena pjesma
"Plamen iz desnog dlana"
Sv. Teodor Komogovinski
Dok sam hodao između crnog i crnog,
I svih onih boja kojih među njima ima,
Prozor je gledao na tisovinu
Odakle se vetar spuštao na baldahine,
I crveni plamen iz levog dlana
Kojim je zaokružena i desna ruka;
Kao kad kroz nebo sine
Čestica novoga dana;
I mrežasta paučina nalik na tišinu.
Dok sam hodao po istoj niti,
Između ljubičastog i ljubičastog svetla,
Dok sam hodao između reke i reke,
Nad svakom od njih behu ornamenti
Otisci bivših života i stvarni životi bivši
Prezreli u tugu i crnu vodenu gorčinu...
Jer oreol je srce vode i roza linija toka,
I meša se u dubokom hladu sa slikom u novoj čežnji,
Kada na zidovima zaokruženi oker
Postaje tek mutni odsjaj
Iz koga negoriva ruka
Klizi kroz ljudski vidik
I njegov rumeni prosjaj...