Dobrodošli u zemlju pjesnika! Ovakvu tablu nisam vidio na ulazu ni u jednu zemlju, ali oduvijek, prvenstveno zbog Njegoša, pa i mnogih potonjih, zamišljam da bi najprikladnija bila na nekom od ulaza u Crnu Goru.
Ovaj utisak još je pojačan poslije gostovanja na prvom izdanju Međunarodnog festivala poezije "Obala pjesnika" u Danilovgradu. Osnivač i direktor ovog festivala je Andrija Radulović, savremeni pjesnik iz Podgorice, ujedno i glavni "krivac" zbog ustanovljenja nagrade "Aleksandar Sekulić".
Prvi dobitnik nagrade je bard srpskog pjesništva Pero Zubac.
Zupcu je priznanje uručeno 10. oktobra na centralnoj večeri festivala u Kulturnom centru Danilovgrad, a o istom je odlučivao žiri u sastavu: Sonja Tomović Šundić, Aleksandar Ćuković i Nikola Rakočević. Bilo je to veče kada je dva sata poeziju slušalo 250 ljudi. Sala Kulturnog centra bila je krcata i uz Zupca, Đorđa Sladoja, Zorana Kostića, Budimira Dubaka, Antoana Simona, Dragana Jovanovića Danilova, Branislava Zubovića, Emsuru Hamzić, Ljubicu Rajkić, Dragana Olariua, Milutina Mićovića, Novicu Đurića, Miljana Nikolića i već pomenute Radulovića, Tomović-Šundićevu i Ćukovića, bilo je zadovoljstvo nastupiti na ovakvom mjestu.
Ovoj, svojevrsnoj reprezentaciji pjesnika iz Francuske, Rumunije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore preko video-bima, putem starih zapisa, interpretacijom svoje poezije, priključili su se Aleksandar Sekulić (1937-2009) i Ranko Jovović (1941-2020), pjesnici i boemi, rođeni u okolini Danilovgrada.
Đorđo Sladoje tokom ove večeri rekao je da su organizatori postavili jako dobar i čvrst temelj za jednu pjesničku manifestaciju, te poželio da ista raste sa svakim novim izdanjem. Pero Zubac, sa druge strane, izrazio je nadu da će nagrada sa imenom Aleksandra Sekulića zaživjeti i da će biti dodjeljivana zaslužnima u narednim godinama, zašto ne, i decenijama. Sekulić je to svojim "Majstorima u kući", "Gospođom halucinacijom", a posebno pjesmom "Bar ti budi večna" koja je posvećena Jeleni Žigon i koja je, po Zupcu, jedna od najljepših ljubavnih pjesama u srpskoj poeziji, i te kako zaslužio.
O Sekuliću i Jovoviću dva dana, koliko je trajao festival, pričalo se za formalnim i neformalnim okruglim stolovima, u usputnim i namjernim razgovorima.
"Jesam li dobro pisao dok sam bio živ?", jedna je od upitnih rečenica Aleksandra Sekulića o kojoj je stari lisac znao da će neko nekada diskutovati, takođe znajući i potvrdan odgovor. Najviše anegdota sa Sekulićem, Jovovićem i bratijom, kojoj su pripadali Brana Petrović, Jaša Grobarov, Ambro Marošević, Milisav Krsmanović Krca, Milan Nenadić i još nekolicina odabranih, pamti Zoran Kostić, iza kojeg je mnogo kafanskog staža u Beogradu. Međutim, ovo neće biti tekst o anegdotama.
Takvi doživljaji, zasad, neka ostanu za kafanskim stolom, a Kostić ako ikada odluči da zapiše šta je vidio i doživio u mladosti, ja ću sigurno biti jedan od prvih čitalaca takvog štiva. Ovdje želim da pišem o samom festivalu.
Upravo sa Kostićem na festival sam prošle sedmice iz Banjaluke stigao u srijedu uveče. Odmah u četvrtak ujutru pjesnici su, podijeljeni u tri grupe, krenuli na nastup u tri škole: u Gimnaziju "Petar I Petrović Njegoš" i Osnovnu školu "Vuko Jovović" u Danilovgradu, te u Osnovnu školu "Njegoš" u Spužu. Sa Kostićem, Dubakom i Đurićem nastupio sam u biblioteci škole u Spužu pred učenicima, članovima literarne sekcije. Učenici su nam čitali svoju poeziju, nakon čega smo ostavljali svoje komentare na njihovo pisanje, da bi oni potom krenuli da nas "rešetaju" pitanjima. Sve nas je fascinirala njihova zainteresovanost za književnost. U razgovoru u kojem su pominjali Kafku i Andrića nismo prepoznali ni T od TikTok generacije, ni V od vještačke inteligencije i njenog eventualnog "pogubnog" uticaja na njih.
"Ovaj pjesnik je kao prirodna pojava", zapisao je svojevremeno Adam Puslojić za Aleksandra Sekulića, a mi smo u učenicima iz Sekulićevog kraja prepoznali te prirodne pojave. Pero Zubac je na festivalu izjavio da je pred put u Crnu Goru dobio mejl od jedne djevojke i njenog mladića. U mejlu je pisalo kako zvuče "Mostarske kiše" iz vizure vještačke inteligencije. Rekao je da je prepoznao dobar ritam i način kako "pjesma" skače sa teme na temu, ali da nijedne emocije tu nije osjetio. Stoga, po njegovim riječima, sve dok ima mogućnosti za ljubav - biće i pjesnika. Elem, ko je u školu "Njegoš", a vjerujem i u ostale posjećene, eventualno ušao sa predrasudama da mladi ne čitaju, sigurno je izašao bez njih.
Nakon nastupa u školama pjesnici su se sastali na prijemu u kancelariji kod Predraga Pajovića, predsjednika Skupštine opštine Danilovgrad. On je pričao upravo o tome kako je rastao sa "Mostarskim kišama" i kako nije ni sanjao da će jednog dana sjediti pored Zupca, ne potcjenjujući, dodao je, ni nas ostale.
Po entuzijazmu ljudi iz lokalne vlasti u Danilovgradu rekao bih da je pred "Obalom pjesnika" sigurna budućnost jer, opštepoznata je stvar da kultura nije samoodrživa i da je u nju, zarad te iste budućnosti šire zajednice, potrebno ulagati. Finansijska ulaganja u kulturu, da obrnemo stvari, ništa su naspram onoga šta se ulaže u devijantne pojave estrade, a o dugoročnoj koristi u prvom ili o nanesenoj šteti u drugom slučaju da ne pričamo.
Prvi dan festivala obišli smo i manastire Ždrebaonik i Ostrog, svetinje podignute u 13. i 17. vijeku, koje pripadaju teritoriji Danilovgrada. Na Ostrog smo stigli za vrijeme službe koju je sveštenik obavljao ispred manastira, a kako se služba odužila stariji pjesnici su sjeli na tamo dostupne stolice.
Prvi dobitnik nagrade "Aleksandar Sekulić" iza kojeg se vidio manastir, a čije lice je obasjalo sunce, slučajno se namjestio tako dobro da sam fotoaparatom telefona bez njegovog znanja zabilježio taj trenutak. On je kasnije bio toliko zadovoljan portretom da mi je pokazivao fotografije svoje četiri ljubavi iz mladosti koje će postati jedna Svjetlana u čuvenoj pjesmi. Pitao sam ga da li je istina da se nikada ne bi znalo za "Mostarske kiše" da ih Zvonimir Golob nije objavio u zagrebačkom časopisu "Telegram". Potvrdio je da je ovo istina, da nije imao indigo dok je pisao "Mostarske kiše" i da je, isti dan kada je napisao pjesmu, tu jedinu verziju koju je imao poštom iz Novog Sada poslao Golobu za Zagreb.
Na svu sreću, Golob je objavio pjesmu i ostalo je istorija. Pjesma je ista i danas, samo je ispravljena jedna riječ iz prve verzije. U stihu "Njene su usne bile pune kao zrele breskve", u "Telegramu" je greškom umjesto "usne" pisalo "oči".
Smijali smo se zamišljajući oči pune kao zrele breskve.
Drugi dan festivala, prije centralne večeri u Kulturnom centru, obišli smo Zavičajni muzej Danilovgrada i Umjetničku koloniju, gdje smo zatekli japanskog vajara Jasušija Horija, koji je vrijedno radio u parku skulpture ispred pomenute ustanove, a koji u Crnoj Gori boravi u okviru Internacionalnog simpozijuma kulture.
Danilovgrad je, između ostalog, poznat i kao grad skulpture. Pored već postojećih skulptura, prije svega spomenika Učitelju, čelnici grada, koliko sam uspio da saznam, planiraju i da naruče novo i konkretnije znamenje u čast bjelopavličkih učitelja, koji za vrijeme austrougarske okupacije 1916. godine nisu željeli da pišu tada silom nametnutom latinicom i da se prilagode programu okupatora, i za to su, razumije se, platili skupu cijenu i bivali deportovani u logore.
Tako se nekada branila ćirilica u Crnoj Gori. Današnja situacija, na nivou državne zajednice, nije za poređenje. Pored priča o učiteljima iz okoline Danilovgrada, fascinantan je i jedan dokument koji je izložen u Zavičajnom muzeju grada, koji je dobio naziv po Danilu Petroviću Njegošu.
"Na ovom mjestu gdje su se naši djedovi zaklinjali osveti i slobodi, mi, učenici Konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire - zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške, dok naša pobjeda ne satre i posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka", početak je narodne zakletve, čitko ispisane ćirilicom, ispod koje slijede stihovi: "Ko izdao, braćo, te junake/ krvlju mu se prelili badnjaci/ krvlju krsno ime oslavio/ svoju djecu na nj pečenu io…", a koju su od 8. februara 1942. godine, pa nadalje potpisali crnogorski narodni prvaci na Ostrogu. Ako ovi stihovi i pominjanje pjesnika i svetitelja nisu još jedan dokaz da je Crna Gora zemlja pjesnika, onda ne znam šta jeste. Ako, pak, Crna Gora zaista, pored svega što jeste, jeste i zemlja pjesnika, onda je danas jedna od najvažnijih njenih obala - obala Zete. Tu je ove godine štampan i zbornik poezije "Obala pjesnika" učesnika istoimenog festivala, u kojem je po jednu našu pjesmu na engleski jezik preveo dr Savo Kostić, a predgovor pisala Sonja Tomović Šundić.
Ipak, uz svu čast predgovorima, zbornicima i knjigama, dokaz da je poezija najživlja prilikom usmenog kazivanja bila je centralna veče festivala. Melodija više jezika, pjesnika različitih generacija i poetika odzvanjala je salom i držala, prikovane za stolice, živalj Danilovgrada. Veče je posebno emotivno bilo za Radojku Bebu Jovanović, sestru Aleksandra Sekulića. Njen sin, nakon što je čuo moju pjesmu "Flaša", ovo veče posvećenu boemskoj bratiji koju je predvodio njegov ujak, poklonio mi je komplet knjiga znamenitog pjesnika, na čemu mu i javno zahvaljujem. Javnu zahvalnost, svakako, u ime svih učesnika dugujem i organizatorima festivala na čelu sa Andrijom Radulovićem, koji su nas pored svega navedenog proveli kroz mnoge restorane i vinarije i koji nisu sebi dopustili nijednu grešku, na osnovu čega se stiče utisak da ovaj festival traje decenijama, a ne da je tek osnovan.
U narednim izdanjima "Obale pjesnika", na kraju, mnogim, prvenstveno mlađim kolegama vičnim stihovima želim da posjete ovaj festival i da se na licu mjesta uvjere zašto je junačka i pjesnička Crna Gora i zemlja dobrih domaćina.
