Nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke" obasjala je moju knjigu, moje lice, kao lice poezije.
Poeziju u koju sam verovala i kojoj sam verovala, godinama umivala, kazala je za "Nezavisne" Dragica Stojanović, koja je prošle sedmice, uz Miljurka Vukadinovića, proglašena laureatom nagrade "Pečat varoši sremskokarlovačke".
Žiri u sastavu Krstivoje Ilić, Jelena Aleksić i Nenad Grujičić nagradio je njenu knjigu "Literarni sneg", objavljenu prošle godine u izdanju "Književne opštine Vršac". Tim se ime Dragice Stojanović našlo uz imena Miodraga Pavlovića, Dare Sekulić, Matije Bećkovića, Raše Popova, Ranka Risojevića, Bore Kapetanovića, Milana Nenadića i mnogih drugih koji su dobili ovo priznanje od 1967. do danas.
O nagradi, koja će joj biti uručena u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima 15. marta, svojoj poeziji i književnosti uopšte ova poetesa iz Zrenjanina pričala je za "Nezavisne".
NN: Da li ste očekivali ovakvo priznanje za svoju poeziju?
STOJANOVIĆ: Pored moje knjige, nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke" obasjala je i lice izdavača, koji uporno i marljivo neguje poeziju, lica članova žirija, koji su vrsni pesnici sličnog senzibiliteta, a ne puki kritičari, kakvih je na stotine. Nagradu sam očekivala kao što dobar čovek očekuje da mu se dobro dobrim vrati, nekada.
NN: Žiri naglašava da Vaše pjesme pokazuju staru pjesničku istinu da je poezija veća što su slike i prizori sićušniji.
STOJANOVIĆ: "Uvek su me privlačili detalji. Dugme na kaputu, ukosnica u kosi prolaznice", kažem u jednoj pesmi. Važni su univerzalnost i detalj, ali bez jezika nema poezije, na to su mnogi zaboravili. I još kažem u pesmi: "Moj jezik čist prasak lokomotive u zimski dan!" Imam i stih: "Muškarac lep kao ćirilica". Ko u sebi ima i detalj i kosmos, ko ima uz to jezik, taj ima božji dar, blagoslov!
NN: Da li taj dar sa svakom narednom knjigom stvara zreliju poeziju - "Literarni sneg" je Vaša peta zbirka pjesama?
STOJANOVIĆ: Pesme u "Literarnom snegu" nastale su pre petnaestak godina. Možda ove koje sada pišem imaju veću životnu zrelost, a možda baš ove nagrađene imaju lepotu zanosa mladih godina! Ko to zna? Želim čitaoce, slušaoce, nove knjige. Radujem se novim susretima. Znam da mi ova nagrada otvara nove puteve.
NN: Živite u Zrenjaninu sklonjeni od književne buke i privilegija. Da li s te distance imate sliku o savremenoj srpskoj književnoj sceni i kakvo je Vaše mišljenje o njoj?
STOJANOVIĆ: To što živim sama na brdu, ne sprečava me da vidim šta se radi dole, u selu. Živim van književnih posela, a nagrada mi je dala tren, u kome još uživam, da neko može da te primeti i kada te u druženju svakodnevnom nema. Nije ni Emili Dikinson smetalo što nije izlazila iz kuće, da napiše onakve pesme! Lepo bi mi bilo u Sremskim Karlovcima i Banjaluci, duša bi se moja radovala, ali ono što bi ostalo iza mene, napisano, zavisilo bi isključivo od mog dara.
NN: Prošlo ljeto u rodnom gradu nagrađeni ste za ciklus pjesma "Poeziju svi pišu". Da li se ostvarila ona Miljkovićeva prognoza da će poeziju svi pisati?
STOJANOVIĆ: Mnogi su se latili pera, za moj ukus previše ih je, onako kad gledam s brda. Srušiće se tolike trafike koliko u njima ima knjiga. Umesto odgovora, za kraj, evo još jednog citata: "O svetlosti pomračenja. Poeziju svi pišu, samo retkima muza diktira šta da pišu."
Antrfile:
"Jesenja"
(Dragica Stojanović "Literarni sneg" str. 40)
Ti si tamna
Kao u zemlji krompir
I to što skriveno zri
U tebi znam
Kad s proleća proviri
I zamiriši
Neće lep cvet
Ni miris biti
Stoga pod nogom
Držim sečivo
I čekam da sevne
Srebrna oštrica
Da preseče
I izvadi bolesno
O kada će se
Do vrha
Napuniti prazna košara
Snage sok
Razliti se mišicama
Sila teže u samrtni
Poljubac
Da stegne usnu zemlje
O kada će oko
Ko biljur biti puno
Tople leje -
Kad tu držicu od ašova
U neodlučnu sam ruku
Smestila