Medijska prašina, koja je pokrenuta iz jednih sarajevskih dnevnih novina, je korisna za moju knjigu i samu nagradu, koja je samim tim dobila još više na cijeni, kaže za "Nezavisne" Faruk Šehić, književnik i novinar, ovogodišnji dobitnik regionalne književne nagrade "Meša Selimović" za roman "Knjiga o Uni".
Komentarišući napise pojedinih medija, uoči dodjele nagrada ovog vikenda u okviru 12. međunarodnih književnih susreta "Cum grano salis" održanih u Tuzli, da je skandalozno to što se u konkurenciji nije našla knjiga Abdulaha Sidrana, Šehić kaže da to ne utiče na njega, niti nagradu.
"Čim neko očajnički želi da je dobije, a pritom ne birajući sredstva i načine, mislim da sasvim jasno govori o vrijednosti nagrade. Žiri je bio koncipiran tako da ne može podleći bilo kakvim pritiscima. Pretpostavljam da ima raznih nivoa tog 'skandala'. Ne da se osjećam uvrijeđeno, ali način na koji je on 'izveden' je, recimo, jako problematičan", ističe on.
Dodaje da je tim njegova knjiga samo na dobitku, te da je i prije nagrade njen prvi tiraž rasprodat, a priča je i o tome kako je "potući" konkurente kao što su Svetislav Basara, Slobodan Tišma, Ivica Đikan i Zoran Ferić.
NN: Da li ste očekivali da ćete dobiti nagradu "Meša Selimović", kada se uzme u obzir ovogodišnja konkurencija?
ŠEHIĆ: Veliko je zadovoljstvo dobiti nagradu koja nosi ime našeg velikog pisca, a u konkurenciji koja je bila izuzetno jaka i uz respektabilan žiri. To je jedna velika satisfakcija za pisca. Bio bih neiskren kada bih rekao da je nisam očekivao kada sam već ušao u finale. Očekivao sam kao i svaki drugi živ čovjek; ako si već ušao u konkurenciju, onda se i nadaš nagradi. Takođe, u istom trenutku si svjestan da je i ne moraš dobiti. Da je dobio bilo ko od četvorice pisaca koji su bili nominovani za nagradu to bi bilo sasvim legalno i validno i ne bi umanjilo uspjeh moje knjige.
Čim neko očajnički želi da dobije nagradu, ne birajući sredstva i načine, jasno govori o njenoj vrijednosti, kaže Šehić
NN: Dakle, "prvi među jednakima"?
ŠEHIĆ: Upravo tako! U žiriju su ljudi od krvi i mesa koji imaju svoje afinitete i meni je drago da su ti afiniteti bili na mojoj strani.
NN: Manifestacija nosi naziv "Cum grano salis" ili "Sa zrnom soli", što je referenca koja se odnosi na Tuzlu, ali i svojevrsan idiom. Imamo li dovoljno "soli" kada je kultura u pitanju?
ŠEHIĆ: Radi se o veoma uglednoj manifestaciji, recimo, nešto kao regionalna "Liga šampiona". Dakle, kao neka fudbalska liga koje trenutno nema u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. To je prava kompeticija gdje se možeš mjeriti sa nekim, jer se radi o ozbiljnim piscima, a jedina je nagrada ovakvog tipa u regiji. Mi nemamo "soli", u svakom slučaju. Svaki uspjeh nekoga iz BiH je produkt samo tog pojedinca, bilo u muzici, filmu, slikarstvu. Sve je stihijski i dešava se bez ikakve podrške države. Nama te "soli" treba još dosta.
NN: Znači, kulturna politika je na jako niskom nivou?
ŠEHIĆ: Mi nemamo kulturnu politiku. Nema je država, nemaju je entiteti. Možda ima neko ko to radi na nivou gradova, neke mecene. Postoje privatnici koji mogu pomoći, nisu ni oni za odbaciti. Sve je dobro došlo ako se može pomoći nekome da ode, recimo, na Bijenale u Veneciju, kao ambasador kulture.
NN: Izjavili ste da se nakon ovoga romana više nećete baviti poezijom i kratkim pričama.
ŠEHIĆ: Čovjek u tom momentu tako razmišlja, mada, nedavno, kada sam bio u Francuskoj, pisao sam poeziju. Nije to neko pravilo, tipa: "E, sad neću trčati na 200 metara", a sa druge strane trčiš 800 metara i "paše" ti ta disciplina, bolje se osjećaš. Možeš ti trčati i 200 i 400 metara, ali ja sam bliže 400. Dakle, govorim o kratkim disciplinama, formama. Imaš kratku priču, kao formu romana u malom, a s druge strane roman, kao kraljevsku disciplinu. U roman možeš ubaciti i kratku priču i esej i neku suptilnu poeziju. Zato sam tada tako pričao.
Od rijeke do rata
NN:"Knjigu o Uni" ste počeli pisati kao roman o zelenilu i rijeci, ali je završena kao opsesija ratom?
ŠEHIĆ: U biti, to jeste na kraju roman o pticama, rijeci, a rat je više kao neki eho, koji ne možeš izbjeći. Ovo je zapravo priča o bilo kojem gradu u Bosni, o tom usudu da nam se rat stalno ponavlja. Rijeka je tu lijek, kao kad se umivaš i zaranjaš u vodu, ona te opušta i hladi. Ona je medijum i vezivno tkivo, veže prošlost i sadašnjost, taj jaz koji ratno i poslijeratno vrijeme naprave i sve promijene. Možemo je zaprljati i zagaditi, ali ona uvijek ostaje rijeka.