Andrija Radulović, poznati pjesnik iz Podgorice, pažnju književne javnosti još jednom skrenuo je na sebe knjigom "General i lasta", objavljenom prošle godine u izdanju Udruženja književnika Crne Gore.
Pjesniku je za ovo djelo na nedavno završenim "Prolećnim Brankovim danima 2022" u Sremskim Karlovcima uručena nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke", a tokom aprila na svečanosti u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7 u Beogradu biće mu uručena i nagrada "Radoje Domanović". Stoga i ne čudi da se stihovi iz ove knjige već prevode na italijanski, jermenski i njemački jezik.
Knjiga "General i lasta" sastoji se od pedesetak pjesama podijeljenih u četiri neimenovana ciklusa ispred kojih stoje tek rimski brojevi.
S druge strane, pjesme su često naslovljene imenima pjesnika ("Razgovor sa Pasternakom", "Naročito Homer", "Ovidije", "Uprkos Borhesu", "Arto"), posvećene su pjesnicima Branislavu Petroviću (O ledu kao o ljubavi), Aleksandru Sekuliću (Crna suza), Vukmanu Otaševiću (Tihi putnik), Bećiru Vukoviću (Crno ostrvo), kroz aluzije govore o pjesnicima Petru II Petroviću Njegošu (Biljarda) ili pominju pjesnike Emineskua (Ogledalo), Rilkea i Bloka (Breza), Igoa, Bodlera, Remboa, Getea (Istorija naroda) itd.
Radulovićevi predmeti pjevanja su i Hristos, Ikar, Sizif, Don Kihot, arhangel Gavrilo, vladika Amfilohije, Njegoš i ko sve ne od znamenitih vjerskih, preko književnih i istorijskih, do mitskih ličnosti i književnih likova.
Naslovna pjesma "General i lasta", takođe, slika je susreta Borislava Pekića i Živojina Kira Radovića na Trgu pjesnika u Budvi. Ovi podaci, između ostalog, govore u prilog činjenici da je knjiga "General i lasta" napisana u slavu poezije i pjesnika, a takve potvrde dobijamo na gotovo svakoj stranici.
"Nema više/ Velikih pesnika/ Reče jedan zvaničnik na TV-u/ Tako ne misli/ Drveće / Rijeke/ Oblaci/ Kamenje koje govori/ U ime naroda/ Ne misli/ Tako Lovćen/ Koji sanja/ Poeziju/ Najmanje misle tako/ Dječaci/ Iz beskrajne/ Njegoševe ulice/ Koji jedino vjeruju/ U riječ sa Izvora", stihovi su pjesme "Riječ sa izvora" u kojoj Radulovićev lirski subjekt s lakoćom negira tezu o kraju, marginalizaciji i nebitnoj ulozi poezije u našem vremenu. Da je vrijeme velikih pjesnika odavno prošlo, stav je i mnogih koji danas pišu poeziju, a koji su vjerovatno očekivali slavu rokenrol zvijezda nakon objavljene prve knjige. "General i lasta" je dvanaesta samostalna knjiga poezije Andrije Radulovića i jezik u toj knjizi, kako je primijetio njegov stariji kolega Blagoje Baković, je snovan i sonoran. I zaista, Radulovićeva knjiga jeste sazdana od zvučnosti i od snova, ali ne i od mitomanije. Njemu je i te kako jasna uloga pjesnika u svijetu, a to nije žudnja za sopstvenom veličinom, već žudnja da se na brdu stoji i da se vidi više no što se može vidjeti pod brdom, da parafraziramo Radulovićevog omiljenog Njegoša.
"Kakav je to/ Čovjek/ Ako nije/ Pjesma/ Što sanja/ O letu/ I ne sija/ Kao ona/ Riječ /Na početku", stihovi su pjesme "Ikar", u kojoj Radulović iskorištava poznati mit o Ikaru, kao kontrast onom prizemnom, dominantnom, dnevnopolitičkom i svakodnevnom u ljudima što ih lišava snova o letu.
Međutim, ovo nije tek knjiga poezije o poeziji. Nije tek svijest o značaju pjesništva. Ovo je u prvom redu knjiga o ljudima nesvjesnim da su i sami pjesme, kako uviđamo u "Ikaru", o ljudima koji citiraju Sveto pismo ne znajući da su slova iste knjige (Citati), s jedne strane i s druge, ovo je knjiga o ljudima koji znaju tajnu o čovjeku i njegovom skladu s prirodom ("Istorija naroda", "Prvi snijeg", "Blagoslovi", "Posljednja kap" itd).
"Kako je daleko/ Čovjek od Čovjeka", recimo, završni je stih pjesme "Tablja", koji potvrđuje gorerečeno i koji u konkretnoj slici daje ono što se u većini pjesama kratkog stiha, jednostavnog i britkog jezika tek naslućuje, a to je podjela na one koji su spoznali snagu duha i one koji to, na sopstvenu štetu, učinili nisu.
Pjesnikova misija kroz istoriju bila je i ostala velika. Iako se na prvi pogled činilo da danas nije tako. Iako se činilo, kako nam fraze govore, da riječi nisu djela.
Pjesnička umjetnost to opovrgava već hiljadama godina. Nekad su to radili u ovom tekstu nabrojani pjesnici, danas to čine Andrija Radulović i njemu slični. Riječi jesu djela, ukoliko su pjesničke i ukoliko oživljavaju opisano i opisanom daju duh.
"Pjesnik teba da čita iz kamena, s kore hrasta, lista loze, iz kapi rose kao s dlana planete. Da iznese nemir i čistu riječ kao nebo, da misli kao priroda, da saosjeća s padom groma, sa svim što pogađa čovjeka. Istinski pjesnik je nadvijen nad pitanjima svijeta, nad sudbinom čovjeka, nad tajnom riječi", dio je slova koje je Radulović kazao u bašti "Brankovog kola" prilikom uručenja "Pečata varoši sremskokarlovačke", a čiju je potvrdu lako pronaći u njegovoj poeziji.