BANJALUKA - Književnik Gojko Đogo dobitnik je "Kočićeve nagrade" koja će mu biti uručena krajem avgusta na predstojećem 60. "Kočićevom zboru".
Jednoglasnu odluku donio je žiri u sastavu Željka Avrić, Duško M. Petrović i prof. dr Željka Pandžić.
"Od pristiglih četrnaest prijava na Konkurs za dodjelu 'Kočićeve nagrade' - koja se prema Pravilniku dodjeljuje za djela iz oblasti srpskog jezika i književnosti uglednom književniku, za cjelokupno književno djelo pisano na srpskom jeziku (pripovijetka, drama, roman, poezija, esejistika i prevodilaštvo), a koje odlikuje kočićevski slobodarski duh, čistota i punoća srpskog jezika, kao i visokoestetske umjetničke vrijednosti - žiri je donio odluku da ovogodišnja Kočićeva nagrada pripadne Gojku Đogu", navedeno je u saopštenju Udruženja književnika Republike Srpske.
Već od 1967. i prve pjesničke zbirke pod naslovom "Tuga pingvina", Đogo se oglasio autentičnim glasom pjesnika modernog senzibiliteta kakav je i danas.
"Jedan je od onih pjesnika, i uopšte književnih stvaralaca, koji osim što posjeduje osoben senzibilitet sagledavanja i poimanja svijeta, on je i pjesnik snažnog kritičkog impulsa i životno osviještenog osjećaja vrijednosti i nezamjenljivosti slobode u svim njenim vidovima - od egzistencijalnog do umjetničkog, što je već itekako kočićevski. Svijest o slobodi kao takvoj učvršćena je u izuzetnoj intelektualnoj i karakternoj snazi, ali i predačkom rodoljublju i Savinog i kosovskog zavjeta, kojim se lično podređuje kolektivnom, arhirođenom na humskoj zemlji, čije je duhovne vertikale najsnažniji simbol Crkva svetog velikomučenika Lazara, zadužbina kneza Vlaća Bijelića, u pjesnikovim rodnim Vlahovićima kod Ljubinja", navodi žiri u obrazloženju.
Otuda, pojašnjvaju dalje, i posve autentična snaga Đogovog pjesničkog izraza, koji visokoestetizovan i eruditan pa zato zatamnjen na momente, ali ne i mističan, gromko i prkosno odzvanja u ušima i dobronamjernih, njemu srođenih, čitalaca i onih koji to nisu, baš kao udarci srednjovijekovnog klesara u kamen kojima riječ postaje mnogoznačna - kojima riječ postaje zalog i žrtva!
"'Poezija i jeste oblik samožrtvovanja: pesnik poistovećen sa rečju koju oblikuje na poseban način, preuzima punu odgovornost za smisaonu izazovnost i nosivost te reči', kako reče Hamović povodom poezije našeg pjesnika. To će se sudbinom zbirke 'Vunena vremena' koja će odrediti i sudbinu njenog tvorca, iskustveno potvrditi, a Đogov poetički stav, iskazan i u poeziji i u esejima da književno djelo mora imati kontakt sa stvarnošću, posvjedočiti. I sa, i pored, najdublje i najbolnije uklesanosti vunene trilogije koju čine 'Vunena vremena' (1981), 'Crno runo' (2002) i 'Klupko' (2018), i u književno djelo i u život Gojka Đoga, njegovo cjelokupno djelo predstavlja svojevrsnu odbranu nasušno važnog fenomena humanistike, a to je autonomija pjesnika i pjesničkog čina, autonomija umjetnosti", pojašnjava dalje žiri.
Bez obzira na rod i vrstu, kaže žiri, umjetnost po sebi morala bi uvijek da ima makar zrno dijalektički plodonosne sumnje, kao izraza razvoja čovjekove misli, a time i razvoja ljudskog društva.
"Po tome kako je Đogo, prvenstveno osjeća i donosi, a onda i teorijski kvalifikuje kao apokrifnu, pa ima predispozicije subverzivnosti i uvijek se nalazi pred sudom ili 'na sud i na osudu', apsolutno je, i to mnogo više nego drugi savremeni srpski pisci, na putu koji je krčio i Kočić. I sam Đogo u tom kontekstu kaže: 'Prazno je svako slovo/ koje nije obeleženo/ tajnim znakom.' ('Tuga pingvina', 'Neizvesno V'). Kako bismo danas zamislili srpsku književnost i kulturu, srpsku intelektualnu misao bez kritičke i satiričke stvaralačke linije ili bez polemika? Da nije kritičkog sagledavanja stvarnosti iz ugla umjetnosti, možda bismo danas svi bez izuzetka bili bez identiteta, zvali bismo se 'trohil' kao ptica koja živi hraneći se na čeljustima krokodila, ponizno govoreći kao u Đogovoj pjesmi: 'Gospodare, otvori prljava usta/ da radim svoj posao// i kljujem svoj hleb. Nemoj čeljusti da mi sude,/ ko bi čistio tvoje zube,/ crvi bi ti grlo progrizli./ Ti žderi, lomi, melji,/ kožu zemlji razderi,/ baš me briga za vine i nevine,/ samo pripazi na mene' ('Vunena vremena', 'Trohil')", stoji u obrazloženju žirija.
Umjetnost, kao takva, navode dalje, mora da stoji izvan interesa ma čiji oni bili, kako je govorio i Laza Kostić, a jedina njena angažovanost koja može i treba da joj bude imanentna je angažovanost za čovjekovo biće.
"Đogova umjetnost jeste usko vezana za kontekst njoj savremenog trenutka i ne može se u cjelini shvatiti mimo društvenoistorijskog konteksta, ali je njena vrijednost visoko iznad i njene socijalne i aluzivne vrijednosti, a Đogova promišljanja 'izvan okvira' i put koji mu je pokazalo njegovo 'neposlušno', 'svojeglavo', 'crno pero' koje 'se otelo' ('Crno runo', 'Pakao i penkalo') direktno su uticali na sliku i tok srpske kulturne istorije, jer da - pjesnik treba da bude probuđeni dio naroda, da nosi svoj biljeg koji Đogo simbolički predstavlja motivom lišaja na licu o kome u istoimenoj pjesmi poigravajući se sa fenomenom obilježenosti i neobilježenosti kaže: 'Ja nisam prvi neobeleženi stvor/ ali sam prvi zavoleo beleg svoj/ i kada bi biti moglo/ ja ga se ne bih oslobodio.' ('Modrica', 'Lišaj na licu')", piše dalje.
Na Nastasijevićevom i Popinom tragu, a prije svega Kostićevom principu ukrštaja starog i novog, nacionalnog i modernog, a tim slijedom tragom i sjajnog avangardiste Stanislava Vinavera, piše žiri, Đogo gradi vlastite govorne i jezičke, reklo bi se i pjesničke forme, kojima iznova na drukčiji način, a bez patetičnosti, pokazuje koje su neslućene mogućnosti jezika i kako je jezik, ne samo temelj književnosti, već i oružje i oruđe koje neprikosnoveno garantuje nacionalnu i svaku drugu egzistenciju srpskog naroda, Petru Kočiću na ponos.
"Leksika srpskog jezika kojom gradi svoju pjesničku zidanicu, značenjski svakako potentna, njegovim poetsko-misaono-kontekstualnim i enigmatično-ezopovskim preoblikovanjem prerasta u čitav jedan novi sistem značenja, potvrđujući da je apstrakcija izvor i indikator modernog mišljenja i napretka, i to apstrakcija u onom smislu kako ju je definisao Vinaver: 'Put pređen od jedne reči do njene izmenjene varijante koja je dobila novi smisao - taj put jeste ona apstrakcija, ono što nam se nije reklo, do čega mi sami imamo da dođemo upoređujući prethođe sa dohođem.'", navodi žiri.
Samo ta karakteristika Đogovo pjevanje, pišu dalje u obrazloženju, već stavlja u fokus višeg književnoteorijskog i književnoistorijskog značaja.
"Upravo je upoređivanje prethođa sa dohođem, odgonetanje pjesničkog izraza, pravilna pozicija za čitanje i razumijevanje Đogove poezije, za šta su primjeri pjesama neprebrojni, a njihov izbor zavisi od individualnog ukusa. Večeras biramo ovaj, i zbog značenja i zbog zvučanja: 'Makijo, vučja avlijo,/ uputi me u svoje zakone,/ nauči da zobljem// trnjine i gloginje/ da gostim goste,/ zveri i poskoke./ Uči od koga da bežim,/ kome da se klanjam,/ da ne bratim brata/ nikog osim mrkog mraka./ Tvoj čopor je poslednji azil./ Vučje zube oštrim,/ čekam kameno doba/ da se vrati,/ detinjstvo sveta//u naš truli vrt.' ('Vunena vremena', 'Makija') ", pojašnjeno je dalje.
Pored toga što poeziju kao umjetnički oblik po prirodi karakteriše dvostruka kodiranost, Đogo je i to nadogradio - utrojio, navodi žiri, pa njegovu poeziju karakterišu različito ukotvljena kodiranja od simboličko-mitološkog do kodiranja konkretnog društvenog konteksta, a najposle i ličnog iskustva.
"Stoga, generalno gledano, apstrahujući individualne poetske i poetičke vrijednosti i književnoteorijske okvire Đogove palimpsestne građevine, njegovo djelo u cjelini moglo bi se posmatrati kao alegorijska parabola kulutrnoistorijskog kretanja jednog naroda u jednom razdoblju, slika njegovog duhovnog kretanja u funkciji opstanka - otjelotvorenje odbrambene uloge književnosti kao umjetnosti. Ako bismo birali figuru koja bi na najbolji način ilustrovala snagu i efekat njegovog pjevanja, bila bi to zasigurno figura Kostićevog jadranskog Prometeja, čiji smijeh odzvanja uprkos strvinaru, a iz grudi ne teče krv nego vatra kojom ga i sažiže. Sličnu, oslobađajuću funkciju vatre pronalazimo u Đogovim stihovima: 'Napuni lulu duvanom-dinamitom!/ grka će ti vatra ispuniti nedra,/ raskovati klešta i eksere/ i ogrlicu - omču.' ('Kukuta', 'Lula duvana')", zaključuje žiri.