Rekao bih da pjesnik piše samo jednu i jedinu knjigu u svom životu.
Kako ispisuje stih za stihom, pjesmu za pjesmom, tako i osjeti kad dođe vrijeme da dotad ispisano podijeli sa čitaocima. Ako se ukaže prilika, pojavi se i pjesnička knjiga, ali ona je samo djelić, jedan ciklus te velike, jedine knjige koju pjesnik često nikad i ne dovrši. Tako posmatram i knjigu "Grob novog doba". Kazao je ovo u intervjuu za "Nezavisne" Goran Šaula, književnik iz Banjaluke, povodom zbirke poezije koju je objavio prošle godine u izdanju "Brankovog kola". Radi se o knjizi pjesama "Grob novog doba" koju je ovih dana žiri iz Sremskih Karlovaca nagradio nagradom "Stražilovo", koja će Šauli biti uručena na istoimenom fruškogorskom brdu 10. septembra u okviru 45. "Brankovog kola".
NN: Žiri "Brankovog kola" kazao je da je "Grob novog doba" Vaše najzrelije djelo. Slažete li se s tim sudom?
Šaula: Bilo bi mi drago da je ona zaista najzrelija, jer su i sve prije nje dugo odležale u pjesnikovim mislima i njihovo zrenje ima samo jedan cilj: da svako pjevanje koje dolazi bude sve zrelije.
NN: Nagrađena knjiga donosi interesantan ciklus pjesama o Vizantiji, gdje kažete "Zaboravismo te Mati". Otkud dolazi Vaša zainteresovanost za Vizantiju ili je bolje pitanje otkud naš zaborav?
Šaula: Upravo od pitanja "otkud naš zaborav" potiče moja zainteresovanost za temu velike vizantijske paradigme. Naše vrijeme je prepuno svjetiljki, ali oskudnog je svjetla. Postoje mnogi vizantološki instituti, naučne katedre, bogata literatura, ali je svijest o civilizacijskom obrascu koji ovo hiljadugodišnje carstvo predstavlja kod ogromne većine gotovo nikakva. Nedavno je u Banjaluci osnovano udruženje "Vizantija", upravo s ciljem da djelić po djelić vizantijskog mozaika približi našoj svakodnevici. Tako ćemo lakše razumjeti decenijske dileme, Evropa ili ne. Ako nismo Evropa, onda smo Vizantija. Ako smo Vizantija, tek tad smo Evropa. Međutim, naše vrijeme nas medijskom mašinerijom nezapamćene moći u istoriji tjera da se ne osvrćemo nazad, pogotovo na tzv. mračni period Vizantije, da poštujemo samo princip "što više i što brže". Toliko smo se ubrzali, da svaki čas negdje stižemo, ali nismo zadovoljni, samo osjećamo sve veću prazninu i potrebu za potrebom. Ako ne znamo odakle smo krenuli, kako da razumijemo gdje smo stigli i kuda idemo? I suvi list svako malo negdje stiže nošen vjetrom. A ljudi ne bi trebali biti suvo lišće.
NN: Pišete i o Andriću, Njegošu, Vuku, Savi Mrkalju, despotu Stefanu, monahinji Jefimiji, Domentijanu, Teodosiju, Svetom Savi. Kome su danas oni uzori?
Šaula: Jedna je važna nit koja se provlači kroz ciklus pjesama o velikanima naše istorije koji su srpsku književnost taknuli zlatnim perom. Napor probijanja kroz nevrijeme, iskušenja na svakom koraku, tjeskoba noćnih mora prati svaki naš pokušaj da im se približimo. Ali, upravo ta bitka da nam se ne izgube u magli istorije, bitka koja nikad ne završava i ne pretvara se u rat koji bi donio nekakav konačni rezultat, predstavlja so našeg života. Oni su u svakoj našoj rečenici, riječi, slovu. Sve što mi govorimo, nastavak je njihovog razgovora. Ako su nam oni uzori, znamo šta govorimo jer imamo mjeru. Ako nisu, onda mjere nema jer sve može biti mjera. Oni su znali za nas jer su živjeli kao da ćemo mi biti. Naravno, nisu znali kakvi ćemo mi biti, ali to je do nas... Ako mi živimo kao da njih nije ni bilo, onda ne možemo reći sa sigurnošću da mi živimo, već neko živi. Opet se vraćamo na temu suvog lišća.
NN: Koliku težinu danas imaju književne nagrade i šta za Vas konkretno znači nagrada "Stražilovo"?
Šaula: Šareno je polje književnih nagrada. Ima tu i oskudice i hiperprodukcije. Međutim, ako se složimo da najbolje o nagradama govore nagrađene knjige, mnogo bolje ćemo se snaći u toj modernoj šumi, čiji se obodi često ne vide od šipražja. O nečemu što traje kroz sve vrijeme u kom je mnogo toga nestalo, lakše je pričati. Ako vas neko pita za Stražilovo, kažite mu gdje je grob Branka Radičevića. A za književnu nagradu, dajte mu da pročita decenijama nagrađivane knjige. A da bi pročitao i najmanji stih, mora da se uhvati u Brankovo kolo, da sagleda sve to vrijeme slavljenja jedne i jedine misije: srpska književnost.
NN: Prošle godine preko "Nezavisnih" uključili ste se u književnu polemiku nastalu poslije dodjele nagrade Udruženja književnika RS. Od tada do danas, čini mi se, književna javnost ponovo ćuti. Šta se zapravo događa sa ovdašnjom književnošću i književnim životom?
Šaula: Ćutanje je neslavni patent našeg vremena. Ono je postalo najžešći janjičar destrukcije. Kad književna javnost dotakne ono što je naša dotakla, nema potrebe da trošite snagu u nekakvom dijalogu, u suprotstavljanju argumenata. Dovoljno je samo da bilo šta što se malo izdigne iznad nivoa žabokrečine strpljivo "odćutite" i nijemo posmatrate kako se ono što može da diše samo u dijalogu polako guši kao jalovi monolog. Ali, eto... ja ću opet jedan monolog, jer vjerujem da se poneki može volšebno pretvoriti i u dijalog. Poruka za one koje su ubijedili da nemaju vremena: pročitajte dnevno samo jednu pjesmu, trebaće vam tri-četiri minuta. Toliko vremena imamo svi. A jedna pjesma dnevno, ne samo da je to nekoliko zbirki poezije godišnje, nego će ta mrva stihova potpuno promijeniti naš pogled na mjerne jedinice za vrijeme. Možda nam tako i književni život oživi.
NN: Autor ste romana "Mramorna svadba" nagrađenog na konkursu "Zlatna sova". Po Vašem čitalačkom iskustvu, da li su pjesnici bolji prozaisti ili je obrnuto?
Šaula: Mogu da posmatram samo iz ugla pjesnika: poezija je za mene kruna svakog pisanja, carstvujuća forma pisane riječi. Pjesniku, u određenom trenutku, može da se javi poneki prozni redak, valjda je to ona narativna crta koju stihovi pomjeraju, odlažu u stranu snagom lirike, a ona vremenom naraste, oteža kao kišonosni oblak i izlije se u formi romana. Ali romana u kojem je ostao jasno vidljiv rukopis i pečat pjesničkog bića.
NN: Vaši planovi za budućnost: poezija ili proza?
Šaula: Pitate pjesnika i pjesnik Vam odgovara: Svakako i proza...