Gordana Milinović, glumica, književnica te radio-voditeljka i urednica kultne emisije za djecu "Zvjezdano nebo djetinjstva", trenutno piše knjigu o ovoj emisiji, a povod je 25 godina od nastanka iste i pola vijeka od nastanka Radija Republike Srpske. U etar je, naime, 11. februara 1993. godine, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, puštena emisija koja se bavila životima, potrebama i problemima djece. Kažemo - problemima, jer su ispočetka u ovoj emisiji mnoga djeca pozdravljala očeve na ratištu, poručivala im da je kod kuće sve u redu te da ih čekaju. Tada su se mališani javljali telefonom, a danas oni dolaze u studio. Mnogo toga se promijenilo, mnoga djeca koja su slušala ovu emisiju već imaju svoju djecu, a "Zvjezdano nebo djetinjstva" i dalje širi pozitivne vibracije kako kod najmlađih, tako i kod onih nešto starijih slušalaca koji su joj ostali vjerni. Kako će, stoga, izgledati knjiga o jednoj radio-emisiji, šta o njoj misli njen idejni tvorac te koliko je ljubavi potrebno za književnost i glumu, Gordana Milinović pričala je za "Nezavisne".
NN: Kada bi trebalo knjiga da ugleda svjetlo dana i kakve pojedinosti u vezi s njom možete da nam otkrijete?
MILINOVIĆ: Teško da mogu baš mnogo toga da otkrijem. Znate, kad počnete pisati knjigu o ovako nečemu, najmanji problem je pisanje, a veći onaj koji se tiče traženja izdavača i slične stvari. Knjiga bi u svakom slučaju došla u jubilej od 50 godina Radija Republike Srpske, a ovo je 26. sezona emisije. To je prvi kontakt program sa djecom i od tada je to prošlo kroz razne faze i preživjelo 25 godina, ovo je 26. Djece još ima, ali dovodim ih u emisiju, razgovaraju sa bakom i nemaju nikakav otpor prema tome. Tako čujemo mnogo pjesmica i mnogo lijepih tekstova. Emisija se zove "Zvjezdano nebo djetinjstva", a narod je više voli zvati "Zvjezdice". Eto, "Zvjezdice" i dalje traju. Imamo sad već one koji su se oženili, a krenuli su da recituju s nama. Mnogo toga se lijepog dogodilo. Ja sam ponudila energiju koja se meni vratila od djece i ta energija kruži i još traje. Postoji ta priča o genezi "Zvjezdanog neba djetinjstva", ali znate kako, kad treba objaviti knjigu to je uvijek malo teže. Uglavnom, knjiga će biti pripremljena, a onda ćemo, naravno, u saglasnosti sa Radiom Republike Srpske vidjeti kako ćemo to realizovati i koliko ćemo uspjeti u tome. Ja se nadam da će to biti dobro.
NN: Emisija je nastala u specifičnim istorijskim okolnostima. Koliko je danas lakše i da li je jednako izazovno raditi emisiju kao u tim ratnim godinama kada je nastala?
MILINOVIĆ: Ja sam malo opuštenija sada. Tada sam imala jednu jako tešku misao "šta će biti sa djecom". Djeca su tada slušala samo teške priče, govorilo se o sahranama, očevi su bili na ratištu. To je specifično vrijeme. Tada su mnogi borci imali tranzistore, slušali su svoju djecu na frontu i po tome su mogli da zaključe da je sve dobro kod kuće. Nekome smo javljali da je postao baka pa prabaka. Neko je stigao dobro do kuće pa se javljao nama. Mi smo javili da se rodila kćerka jednom tati Milanu, za kojeg se nije znalo gdje je. Molili smo, zapravo, da mu se to javi... Bilo je jako mnogo priča. Djeca su, uostalom kao i odrasli, željna lijepe riječi, željna uvažavanja, da se kaže nešto što ne bode u oči, nešto što blaži, da upotrijebim taj izraz. Ja sam sa svojim godinama to tako prihvatila i to sam ponudila. Još nisam imala djecu koja su bila u mojoj emisiji a da su otišla nezadovoljna, nesrećna, da im se nije dopalo kako razgovaraju sa bakom.
NN: Najveća moć Vaše emisije je zapravo to što je ona obrazovala i vaspitala generacije mladih slušalaca?
MILINOVIĆ: Posebna priča u svemu tome jeste što sam, tražeći da govore pjesmice, u stvari ih dovela u situaciju da oni nalaze nove pjesme, da pozdravljaju kako roditelje, tako i bake i deke. Znate kako danas svi zaboravljaju stare ljude. Mislim da su bake i deke sa najvećim zadovoljstvom slušali emisiju. Tu se pokaže njihovo unuče, pozdravi ih i kaže - baka dobro pravi ovo, deda... ne znam ni ja sad šta dobro radi. To su sitne stvari koje nama starima mnogo znače. I sada sretnem na ulici one koji kažu: "Jao, teta Gogo, znate da sam ja bila vaša 'zvjezdica'? Kada sam počinjala nije mi padalo na pamet da će to tako dugo da traje i napravila sam strašnu grešku pa nisam bilježila imena ko je sve gostovao. Imam puno fotografija, ali ne i imena, ali to su sve "zvjezdice" pa će tako i da se vode.
NN: Sigurno je da postoje hiljade sjajnih anegdota. Koja Vam prva pada na um dok trenutno pričamo?
MILINOVIĆ: Recimo, najljepši kompliment sam dobila od dječaka koji mi je rekao: "Teta Gogo, bio sam na odmoru i sve vrijeme sam mislio kada ću u Banjaluku da dođem u tvoju emisiju". Ogroman kompliment! A znate, još dok je bio rat, kad nije bilo struje ni ničeg, ja sam uspjela da odvedem jedan broj djece na "Zmajeve dečje igre" u Novi Sad. Bilo nam je tada jako lijepo, međutim kada smo krenuli u Sremsku Kamenicu da prenoćimo, neko je ugledao ringišpil i taj zabavni park. Kada je reklo jedno dijete: "Teta Gogo, eno ringišpila", tada sam ja rekla vozaču kombija da svratimo i sve pare što smo imali tamo smo potrošili. Djeca su se vozila i uživala, tako da su to stvari koje ja ne mogu da zaboravim.
NN: Iako ste prije svega poznati kao glumica, Vaše interesovanje i djelovanje i te kako su vezani za književnost. Nakon više od 50 godina pozorišne karijere da li je ova knjiga na neki način i veliki povratak vašoj ljubavi koja se zove književnost?
MILINOVIĆ: Malo je drugačije. Ovo su sad refleksije i artefakti koji su pratili emisiju. Znate, kad dođete u moje godine - sve postaje malo drugačije, i dobro je da je tako. Možda bi trebalo da se vratim radio-drami, ja radio prosto obožavam jer kod njega postoji nešto zaista čarobno i maštovito.
NN: Da li Vam nedostaje pozorište i da li glumac ikad ide u penziju?
MILINOVIĆ: Meni zaista ne nedostaje. Ja sam već 14 godina u penziji i sve vrijeme sam imala po nekoliko predstava na repertoaru. Jedna se skine, a ja dobijem nešto drugo, tako da i sada imam tri ili četiri predstave na repertoaru Narodnog pozorišta. Ne igram mnogo, a u ovim godinama to tako i treba. Ponešto i snimim i to mi je dovoljno. Nisam zaboravljena. Dolazak novih generacija meni nije nimalo naškodio ni nasmetao. Ja sam shvatila da njihovo vrijeme dolazi, moje je vrijeme bilo, ali dok ima snage i potrebe shvatila sam da mogu pružiti nešto vrijedno pažnje.