Otrcana fraza iz naslova ima smisla samo ako se ovaploti u umjetnosti. Kao što i umjetnost doživljava svoj puni smisao tek kada svojim prosjevima doprinosi oplemenjivanju života. Reproduktivna umjetnost nije privilegija samo izabranih; prije bi se moglo reći da u njoj najviše dosege postižu uporni, oni koji joj se predaju cijelim bićem, prihvatajući da im je talenat samo polazište.
Na ovakva razmišljanja navodi i u istinitost izrečenih sudova uvjerava kineski ansambl "UNESC-ovi umjetnici mira", trupa koju sačinjava stotinak lica s invaliditetom, koja je nedavno u Banjaluci, na sceni Dječijeg pozorišta Republike Srpske, izvela plesno-muzički spektakl "Moj san". Svi u ovoj grupi - svirači, plesači, pjevači, koreografi, instruktori, kostimografi, garderoberi, šminkeri, menadžeri, direktor i umjetnički direktor - spadaju u one za koje kažemo da su hendikepirani. A oni, suvereno vladajući scenom, pokazuju i dokazuju da to nisu. Prije će biti da su hendikepirani oni koji u njihovoj invalidnosti naslućuju nemoć.
Spektakularan, umjetnički izuzetno vrijedan, publici privlačan program članovi ove trupe izvodili su dosad u šezdesetak zemalja na gotovo svim kontinentima. Oni putuju i šire ljubav. Umjetnici s oštećenim sluhom u baletu prepoznaju jezik znakova, plesači oštećenog vida proljeće vide u lahoru povjetarca, i tako skladno plešu, iako ne čuju muziku i ne vide pokrete onih s kojima izvode bravurozne pokrete. Umjetnici na klaviru, gitari, saksofonu i starim kineskim narodnim instrumentima nikada nisu vidjeli note, prstima su sagledali kako izgledaju njihovi instrumenti, ali im to nije smetalo da postanu virtuozi i budu pobjednici na festivalima u svojoj velikoj zemlji, takmičeći se s onima za koje kažemo da su zdravi.
Banjalučka publika osjetila je da kineski umjetnici s oštećenim vidom vide srcem, a oni s oštećenim sluhom osluškuju dušom. Kako je samo slijepi pjevač, na čistom srpskom, na kome bi mu mogli pozavidjeti svi koji se po našim gradovima služe sa dvjestotinak riječi u slengu, vidio tamo daleko Srbiju, i kako je o ovoj zemlji pjevao punim srcem, kao da opjevava svoju otadžbinu! Ili, s kakvim savršenstvom je slijepi igrač, osjetivši u blizini miris žene, s gluvom plesačicom izveo skraćenu plesnu dramu! Pa onda, kako su, razbivši grumenjem svjetla tamnu noć, uz raskošne zvukove džeza, plesači i svirači izveli let do mjeseca!
Kineski umjetnici, vjerujući u žutu zemlju koja nikada neće iznevjeriti, pokazuju da i gluvi, nekim nama nepoznatim unutrašnjim čulom, mogu slušati muziku, da slijepi, kada to snažno žele, svjetlom koje čvrstom voljom stvaraju u ugašenim zjenicama, mogu u tajnoj bašti, vidjeti fantastični ples pauna, isto onako kao što se sa onima koji slušaju dušom uključuju u latino plesove. Uostalom, njihov moto "Moj san", poslije izvanrednih instrumentalnih svita, ima i svoj horski odjek "Mi smo svijet"! I jesu. Moćan, dobar svijet, koji nas nadahnjuje i snaži.
Dvije drevne kineske mudrosti "I drvo koje umire, pruža hlad", "I cvijet koji vene, širi miris", postale su misao vodilja ovog ansambla. Ali, njegovi članovi puni su života, njihova umjetnost podstiče izrastanje novih izdanaka na starom drvetu i vraća život uvelom cvijetu.
Dječije pozorište Republike Srpske dovodilo je u Banjaluku na Međunarodni festival dječjih pozorišta mnoge ansamble iz raznih zemalja s više kontinenata, i svi su dočekivani i ispraćani burnim aplauzima. S velikim ovacijama nedavno je na sceni ove ustanove pozdravljen i balet ruskog Boljšoj teatra. Ali, teško je reći kada je i ko na ovoj sceni doživio tako frenetičan aplauz kao umjetnici s invaliditetom iz Kine. Banjalučani su prepoznali i nagradili umjetnost. Nisu pred sobom vidjeli slijepe i gluve. Slijepi i gluvi, kao da su rekli, mogu biti samo oni koji ne prepoznaju i ne osjećaju njihovu umjetnost.