Uvijek me očara stanje sirijskog duha. Tamo ljudi znaju živjeti, ali, nažalost, naučili su i umirati, istakao je Hrvoje Ivančić, pisac iz hrvatskog grada Zaboka, novinar i svjetski putnik, koji je dosad proputovao šezdesetak zemalja, a sljedeće odredište mu je opet Sirija, u kojoj je bio u proljeće prošle godine.
"Osobno u Siriji nisam imao nikakvih problema. Prilikom ulaska u zemlju, kopnom iz Libanona, prostrujao je kroz mene strah, usađen snimkama rata koje sam gutao preko raznih medija. Samo nenormalan čovjek ne bi to osjetio ulazeći u zemlju gdje IS odrubljuje glave novinarima. No, strah je ubrzo nestao", ispričao je Hrvoje o ovom putovanju, ali i otkrio još detalja s raznih odredišta, kao i da će mu uskoro svjetlost dana ugledati treća knjiga.
NN: Blog počinjete rečenicom: "Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene." Sjećate li se prvog putovanja i kakav je Hrvoje bio tada, a kakav je sada?
IVANČIĆ: Sjećam se prvog putovanja, naravno. Kažu da se sve što je prvo pamti, ali podjednako se pamti i ono što je bilo intenzivno. Moje prvo daleko putovanje dogodilo se 2004, u vrijeme velikog cunamija koji je pogodio jugoistočnu Aziju. Putovao sam u Egipat. Za studenta povijesti bio je to logični odabir. Ono što nisam imao dobio sam na putu, a to je načelno bilo gotovo sve osim čiste želje da se putuje. Bio sam mlad i neiskusan. Posjedovao sam onu djetinju naivnost kojoj bih se sada rado vratio, ali bojim se da proces funkcionira samo u jednom smjeru. Kupio sam kartu, sjeo na avion i odletio u Kairo. Tada je grad vrvio strancima i bio je bučniji nego danas, kada ga zbog sukoba u regiji sve više izbjegavaju. Osjećao sam se kao u košnici i pitao sam se što mi je sve to trebalo. Neću lagati da sam se htio vratiti. Usput su me po starom egipatskom receptu na ulici vješti mešetari uspjeli obrlatili za neke pare. Trik je bio s viskijem u free shopu. Nisam, poput svih drugih kulturnih backpackera imao ni turistički vodič pod rukom, ništa. Poslije dvije noći u Kairu sjeo sam u vlak za najjužniji grad Asuan i tamo sam se, možemo reći, rodio kao putnik. U Egiptu sam ostao nekoliko tjedana.
NN: Vjerovatno putnici poput Vas ne vole ova pitanja, ali ipak, u koliko ste zemalja bili dosad i koja je Vaša naredna adresa?
IVANČIĆ: Mene brojevi ne zanimaju, već iskustvo i tema. Otprilike, proputovao sam šezdesetak zemalja. Sljedeća destinacija je Sirija.
NN: Kažete da u Kurdistanu ima izreka "Kada budala baci kamen u bunar, ni stotinu pametnih ga ne može izvaditi". Često dolazite, kako mi se čini, u sukob mišljenja zbog, na primjer, stava prema izbjeglicama i slično. Koja vrsta gluposti Vas može da izbaci iz ravnoteže?
IVANČIĆ: Činjenica je da mnogi razmišljaju na različite načine. Upravo zbog toga sukob mišljenja je pozitivna stvar za društvo koje se želi razvijati i rasti. Nemoguće je da se svi u svemu slažu. Što se tiče izbjeglica, ali i drugih tema, najgore je stvari sagledavati crno-bijelo, što je sklonost mnogih koji površno pristupaju problemu. Od milijun izbjeglica, koliko ih je ušlo u Njemačku 2015, vjerojatno postoji određeni postotak koji će se teško ili nikako uklopiti u društvo i praviti probleme. No, od milijun ljudi iz bilo koje skupine, vjerojatno je da se potkrade nekoliko kretena. Trebamo li zbog toga osuđivati baš svakog izbjeglog iz Sirije i Iraka, s Bliskog istoka? Moramo li svima prišiti pridjev ekstremizma? Ono što može nastati iz situacije jest rast ekstremne desnice i njezino prevladavanje u Europi. Tad ćemo opet imati logore smrti i etničko čišćenje. Glupost je zaborav prošlosti isto kao i ignoriranje mogućih posljedica svakog našeg postupka. Riječ mržnje prema drugačijima od nas sutra se može pretvoriti u metak. Moramo izbjeći etiketiranje i crno-bijeli pogled na svijet. Danas su to "oni", sutra ćemo biti mi.
NN: Koje su opasnosti tog etiketiranja?
IVANČIĆ: Nekima su stvari vrlo jednostavne: bombaši samoubojice su Arapi, svi Arapi su bombaši samoubojice. Ta metoda bolesne indukcije ne može završiti dobro. Ukoliko kritizirate ovaj način razmišljanja i vi se u očima ekstremne desnice, koja svugdje vidi sukobe civilizacija, pretvarate u teroriste. Poslije seksualnog zlostavljanja žena u Kelnu od strane azilanata sa sjevera Afrike, tenzije i rasno nasilje rapidno rastu. Ekstremisti nam žele nametnuti samo dva izbora: ili mi ili oni. Svako napastvovanje žena osuđujem, bilo gdje. No, zar svojim arapskim prijateljima treba da kažem da su zlostavljači, da ne razumiju moje vrijednosti iako znam da su im dobro poznate? Bi li trebalo da ignoriram riječi jedne mlade žene koja mi je prišla poslije predavanja o Siriji i rekla kako je prije rata imala čast posjetiti tu divnu zemlju? Putovala je sama, kaže. Kad su joj se prisutni čudili kako je mogla putovati sama u tako daleku zemlju, rekla je da se nikad nije osjećala bolje, da su je svugdje tretirali s najdubljim poštovanjem, od banalnih stvari, poput nošenja torbe, do svakodnevnih malih gesta u kafe-baru ili restoranu. Hoćemo li sve te ljude nazvati silovateljima i mrziteljima žena? Ili ćemo se opet poslužiti bolesnom logikom i reći da su svi ti "dobri Arapi" ostali u Siriji, a prema Europi su se uputili samo zlikovci i silovatelji, njih nešto više od jednog milijuna. Oni su, valjda, jedini imuni na utapanje u nemirnim vodama Mediterana.
NN: Boravili ste u Siriji u aprilu 2015. Napisali ste, između ostalog: "Kada bih sudio po medijskim napisima, pomislio bih da odlazim u grad (Damask) u kojem bombe padaju svake sekunde, gdje se strah uselio u svaki kut kvadratnog metra. Neki bi poželjeli da je slika upravo takva, da poraste njihova važnost i njihov odlazak u 'opasnu zonu'. Neistina. Damask je grad koji živi." Možete li podijeliti neka iskustva iz Sirije, šta je na Vas ostavilo najjači utisak?
IVANČIĆ: Sukob u Siriji pratim od početka, a svatko tko čita moje tekstove znat će da mi je Bliski istok prirastao srcu. Damask je danas grad kontradiktornosti. Možete sjediti u centru grada u zgodnom restoranu, pijuckati viski s ledom i pušiti cigaretu, možda prošetati trgovačkim centrom ili otići na operu. Na udaljenosti od samo pet kilometara prva je crta bojišta, islamisti su se ukopali u predgrađa i granate nisu rijetkost, isto kao i svakodnevno puškaranje. Uvijek me očara stanje sirijskog duha. Tamo ljudi znaju živjeti, ali, nažalost, naučili su i umirati. Damask je multikulturalan grad, on je i muslimanski i kršćanski podjednako. Upravo dok sam u proljeće 2015. boravio u njemu bio je pravoslavni Uskrs i zbog toga državni praznik te neradni dan. Najbolje mi je bilo kada sam poslije radnog dana odlazio u kavanu "Al Kamal", koja je svaku večer bila krcata ljudima. Za svakim od pedesetak stolova sjedilo je društvo, nargile su se dimile, a društvene igre igrale na raznim tablama. S radija je dopirao zvuk libanonske dive Fairuz. To su trenuci tijekom kojih je Bliski istok najljepši.
NN: Da li ste tokom boravka u Siriji imali problema?
IVANČIĆ: Osobno u Siriji nisam imao nikakvih problema. Prilikom ulaska u zemlju, kopnom iz Libanona, prostrujao je kroz mene strah, usađen snimkama rata koje sam gutao preko raznih medija. Samo nenormalan čovjek ne bi to osjetio ulazeći u zemlju gdje IS odrubljuje glave novinarima. No, strah je ubrzo nestao. Kada uđete u kontakt s ljudima i shvatite da život mora ići dalje, ma kakva situacija bila, osjećate se nekako spokojnije. Bomba može pasti, vi možete izgubiti život, ali to ne znači da ćete prestati raditi i živjeti. Prihvatit ćete situaciju i nastaviti dalje.
NN: Kada ste boravili u Ugandi napisali ste: "U zemlji gdje samo 10 posto stanovnika ima pristup struji i gdje je Vlada autokratska, a najunosniji poslovi su politika i prostitucija, ipak postoji mala trunka zdravog razuma i radišnosti s pogledom u bolje sutra." Šta čini srećnim ljude u tim siromašnim zemljama?
IVANČIĆ: U Ugandi me iznenađuje trud svakodnevnog čovjeka da nešto napravi od sebe. Tamo nema nezaposlenih. Ljudi prodaju kikiriki, staru odjeću, noseći je preklopljenu preko jedne ruke, prodaju sokove, bave se izradom nakita, love ribu. Više prosjaka vidim u centru Zagreba nego u centru Kampale. Činjenica je da čovjeku koji svoj materijalni status digne do određene razine, popne se na ekonomsko-društvenoj ljestvici, teško pada silazak niz stepenice tog istog standarda. Čim više materijalnog posjedujemo, tim smo nesretniji kada sve izgubimo, čista logika. U zadnje vrijeme mnogima se u mojoj zemlji snizio standard i sad misle da su siromašni. Kada bi to vidio prosječni Ugandijac slatko bi se nasmijao jer on rijetko kad ima stan, živi u kućici od pruća na kraju grada ili u garaži od dvadeset kvadrata, nema auto, a pitanje je ima li struje. No, on je nikad ni nije imao, a mi, na sreću božju i Teslinu, jesmo.
NN: Da li smo mi u razvijenijim zemljama od, na primjer, Ugande postali previše konformisti?
IVANČIĆ: Za konformizam mislim da je vrlo opasan. Fenomen je savršeno opisan u knjizi Alberta Moravije "Konformist" i u filmu istog imena Bernarda Bertoluccija. Radi se o građaninu koji se zbog sitnih probitaka spetlja s fašistima, a po smjeni vlasti u njih upire prstom, preodjene kaput i nastavlja dalje. Konformizam nas, zbog nedostatka razboritosti i hrabrosti da prepoznamo bolje od ponuđenog, može odvesti upravo u fašizam. Konformist je ništa drugo doli samo mali dio nedefinirane mase kojom se lako manipulira. On nema mozak ili se pravi da ga nema. Na šalu ispričanu u društvu smije se tek kad se svi drugi nasmiju, ne plješće iz ushita već zbog koristi.
NN: Kažete da se rijetko kad osjećate tako dobro kao putujući Balkanom. Da li ćete uskoro dolaziti u Bosnu i Hercegovinu i kada bi Vas neko pitao da mu preporučite šta da posjeti u BiH, gdje da ode i šta da vidi, šta biste mu odgovorili?
IVANČIĆ: Balkan je inherentni dio mojega bića i to mi je širi dom. Svatko ima dom, ovo je moj. Bosnu i Hercegovinu posebno volim, osjećam se kulturološki vrlo blizu, a u isto vrijeme mi je egzotična, vjerojatno zbog dodira Orijenta kojeg je osjetila. Nisam je obišao cijelu, ali svakako imam namjeru. Od prirodnih bogatstava Vrbas mi je fantastičan, isto kao i dolina Neretve, ali i Sutjeska, Una... To je valjda zato jer posebno volim rijeke. Stvar je vrlo osobna. U bh. gradovima osjećam se uvijek nekako uzvišeno, kao da mi daju inspiraciju za pisanje pjesama.
NN: Napisali ste dvije knjige - "Dunavski blues" i "Samsara - Put na Istok", a često pišete reportaže na blogu i za magazine. Da li je u planu treća knjiga i šta je u njenom središtu?
IVANČIĆ: Treća knjiga trenutno je kod urednika i na njoj se intenzivno radi. To je zbirka kratkih priča s temom Bliskog istoka i rata u Siriji. Kroz priče se provlači povijest regije, ali i sudbine svakodnevnih ljudi s margine društva.
Pamti sve predjele
NN: Da li postoje neki predjeli i osobe s putovanja koje nikada nećete zaboraviti, koji su Vas osvojili za sva vremena?
IVANČIĆ: Sve ih pamtim. Znam da sad očekujete neki sudbinski zaplet, osobu koja me svojim učenjem dotakla u srž, ali ne... To nije slučaj. Od zemalja mi se sviđaju Sirija (prije rata dakako), Uganda, Gruzija... To je ono što mi je sad napeto i što mi odgovara, ali to ne znači da mi već prekosutra neće odgovarati recimo Grenland.
Bez savjeta za druge
NN: Ne volite davati savjete nekome o putovanjima. Koji savjet dajete sebi kad krenete na novo odredište?
IVANČIĆ: Stvari u vezi s putovanjima, kao i u vezi sa životom, vrlo su osobne i ne usuđujem se savjetovati pojedince ne poznavajući njihove preference. Za sve ostalo postoji internet. Moj savjet samom sebi je da uvijek otkrijem nešto novo.
Foto naslovne fotografije: Josipa Gorički
