BERLIN - Benjamin Idriz, imam rođen u bivšoj Jugoslaviji, tumači Kur'an kao uputstvo za angažman u korist demokracije i ljudskih prava. Po njemu islam ne samo da se u Evropu može lako integrisati, već je odavno dio nje.
Benjamin Idriz je propovjednik vješt na riječima. U svojoj knjizi „Hvaljen Bog, gospodine imame“ (Grüß Gott, Herr Imam) on na 220 stranica ne samo da potvrđuje koliko dobro zna pripovijedati i argumentirati. Nakon lektire jedanaest poglavlja te knjige čitaocu se koža naježi jednako kao nakon inspirirane propovjedi nekog hrišćanskog sveštenika na nedjeljnoj misi. To je samo jedan od brojnih dokaza za tačnost autorove tvrdnje istaknute u podnaslovu knjige: Islam ne samo da se može intergsirati u Njemačku i Europu – on je već odavno tu.
Sâm Benjamin Idriz je u višestrukom smislu Evropljanin. Rođen je 1972. godine u Skoplju, živi već godinama kao imam u Penzbergu u Bavarskoj. Ovaj gradić sa 16.000 stanovnika nastao je u 19. vijeku u okolini jednog rudnika, ljudi su ovdje dolazili iz različitih krajeva. O tome svjedoče i različite crkve i bogomolje: tu su katolici i protestanti, tu su Jehovini svjedoci, adventisti, novoapostolski kršćani – i muslimani.
Rudnik je 1966. zatvoren, ali opštini ne samo da je uspjelo pronaći novi posao za 13.000 nekadašnjih rudara, već je i čitavo mjesto dobilo novi izgled: nekadašnje sive zgrade dobile su nove, moderne šarene fasade, izgrađeni su parkovi, igrališta za djecu…Danas ovaj uzoran gradić ima 5.000 stanovnika više nego u trenutku zatvaranja rudnika.
Prvi muslimani došli su početkom 60-ih kao gastarbajteri iz tadašnje Jugoslavije i Turske, i odavno su postali „pravi Penzbergljani“. A na modernu džamiju koja je tu izgrađena nisu ponosni samo vjernici.
Imam Idriz se dobro uklapa u Penzberg. On vrlo uspješno povezuje tradiciju i modernost. Potiče iz obitelji sa 150-godišnjom tradicijom imama, već sa jedanaest godina dobio je titulu hafiza – onog koji Kur'an zna napamet. Teologiju je studirao u Siriji, Francuskoj i Libanu, svoj diplomski rad je pisao o emancipaciji žene u islamu. Odlučio se za život u Njemačkoj, tečno govori njemački, turski, albanski, arapski, makedonski i bosanski.
Iskustvo koje je stekao u nekadašnjoj Jugoslaviji je za njega bilo odlučujuće – kako u dobrom, tako i u lošem. U svojoj knjizi on s pravom skreće pažnju na činjenicu da islam nije nikakva nova religija u Europi. U Bugarskoj, Albaniji, Makedoniji te prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu postoji taj „evro-islam“ – i to već više od 600 godina.
To s jedne strane znači da je i moguće i potrebno „oživjeti modele mirnog suživota koji su stoljećima bili praktikovani u Andaluziji i na Balkanu“ kako bi se ne stvorila, već „u nama Evropljanima iznova probudila ta mogućnost zajedništva.“ S druge strane jugoslavenska tragedija nas uči kuda vodi politika diskriminacije i izopštavanja manjina – „u rat, razaranje i patnju za sve.“
U svojoj knjizi Idriz na mnogo mjesta navodi činjenice koje unose novu perspektivu u aktuelnu njemačku raspravu o islamu koja se često odlikuje upravo nevjerovatnom površnošću i neznanjem. On objašnjava zbog čega se islam u Bosni i Hercegovini morao dalje razvijati nakon što su se Osmanlije povukle i koji su muslimanski mislioci koje reformske ideje uveli u raspravu.
Svi ti navodi Idriza vode do njegove središnje teze: glavna zadaća islama je očuvanje mira! A najbolje sredstavo za to su demokratija i zaštita ljudskih prava.
Idriz se zalaže za moderno tumačenje uloge žene u islamu i naglašava da se muslimani trebaju angažovati za zaštitu ljudskih prava, pravne države i mira u društvu. To je islamska tradicija koja se razvila u Bosni i Hercegovini i to je „evropski islam“ koji se toliko traži. U toj potrazi ljudi iz nekadašnje Jugoslavije mogu pomoći.
Taj svoj stav on prenosi i dalje, vjernicima: oni trebaju ne samo moliti kako Kur'an nalaže, već se trebaju angažovati i oko integracije, pravednosti u društvu, demokratije i poštivanja načela pravne države i ljudskih prava. Oni osim toga trebaju biti otvoreni prema dostignućima nauke i s poštovanjem se odnositi naspram drugih religija i vjernika.
Idriz se zalaže za islam koji zna u kakvom su odnosu država i religija, „'ko je gazda, a 'ko je gost“, kako on to kaže. Taj islam je s jedne strane jednako tako spojiv sa demokratijom kao na primjer Katolička ili Protestantska crkva ili Centralni savjet jevreja u Njemačkoj. Istovremeno je on jednako kao i druge religijske zajednice spreman i sposoban aktivno se angažovati i sporiti kada je u pitanju zaštita demokratije i ljudskih prava. Jer to su, tvrdi Idriz, sastavni dijelovi vrijednosnog sistema islama.
Pritom islam, za koji se zalaže imam iz Penzberga, nije neka razvodnjena verzija te religije prilagođena Zapadu. U nekim centralnim temama poput pitanja o braku, porodici i razlika među polovima Idriz zastupa stavove koji se uobičajeno nazivaju konzervativnima. On primjerice vrlo jasno brani pravo žene da se odijeva u skladu s pravilima Kur'ana – pri čemu burku ili feredžu raskrinkava kao predislamske i neislamske pojave.
Ali na nekim drugim poljima je Idriz upravo revolucionaran. Imam iz Penzberga želi etničku rascjepkanost muslimana u Njemačkoj - koji se sada okupljaju svaki u svojoj „nacionalnoj“ džamiji u kojoj se govori jezik samo te jedne zajednice - prevladati zajedničkim propovjedima na zajedničkom jeziku, njemačkom. Time bi se pospješila, kako integracija među samim muslimanima u zemlji, tako i njihova zajednička integracija u njemačko društvo.
Osim toga se Idriz zalaže i ne samo za jačanje uloge žene u islamskim zajednicama. Želi redovnu univerzitetsku nabrazbu za islamske teologe na njemačkom jeziku koja je otvorena, kako za muškarce, tako i za žene. A za te buduće ženske imame islamske zajednice bi trebale u budućnosti moći birati žene i za svoje predsjednike.
Ljudi iz nekadašnje Jugoslavije će u njoj naći malo toga što već nisu znali – tamo je nekada bilo normalno i uobičajeno da se za Bajram posjeti susjeda. Ali za mnoge Nijemce će to biti sasvim novo otkriće. To bi mogla biti dodatna motivacija da se s ljudima sa područja nekadašnje Jugoslavije podijeli ne samo negativno iskustvo raspada zajedničke zemlje, već i pozitivno iskustvo suživota u jednoj multireligijskoj zemlji.