Film, bez obzira na tehničke specifičnosti, predstavlja sinkretičku umjetnost koja u sebi spaja elemente literature, znači umjetnost riječi, s glumom, muzikom, igrom, slikarstvom, te posebnim filmskim sredstvima, prije svega kadriranjem i montažom. U svojoj suštini film je, kako su istakli teoretičari, najbliži romanu, on romanesknu (pripovjednu) naraciju saopštava filmskim jezikom i filmskom gramatikom. Zato nije čudo da film nerijetko polazi od literarnog predloška. Ali, i laiku je jasno da taj predložak mora imati dramskog štofa, biti sceničan i "fotogeničan", dakle pogodan za ekranizaciju.
Ta svojstva, ali i mnogo više od toga, Petar Zec je vidio u stvaralačkom opusu Petra Kočića, prema čijim je pripovijetkama snimio prvi televizijski film u RS. I sam Krajišnik, Zec je čitavim bićem osjetio svu silinu i strast Kočićevog buntovnog, planinskog temperamenta, njegovu vrletnu ćud i epsku dosljednost, ličnu hrabrost i spremnost da se do kraja žrtvuje za ostvarenje uzvišene ideje nacionalnog i socijalnog oslobođenja. Kočić je gorio kao baklja u mraku jednog vremena kada su se dva moćna carstva grčevito hrvala za vlast čineći od gordih krajiških gorštaka "jedno nezarobljeno roblje". Zeca je privukla i umjetnička dimenzija Kočićevih proza, njihov lirsko-dramski naboj, sposobnost plastične i precizne karakterizacije likova, njihova punokrvnost i životnost, umijeće slikara koji pejzaž doživljava ne samo kao raskošni ili reski okvir ljudske drame, nego kao i metaforičku projekciju intimnih stanja i raspoloženja. Najzad, on je osjetio snagu i zvučnost pripovjedačeva jezika. I sam Kočićev život mogao je da pokrene u Zecu bujicu stvaralačkih interesovanja, ali ovog puta on je krenuo u susret poznatoj priči o Zmijanju i Zmijanjcima.
Silovit temperament, stvaralačka snaga, bliskost duhovnih prostora bili su ona unutarnja spona koja je povezivala dva Petra. Vanjska, pak, bilo je ponovljeno vrijeme patnje naroda na ovim prostorima, gledajući sve to ovaj sadašnji Petar, kao i onaj koji je brončanim spomenikom zakoračio u vječnost, tražio riječi "krupne kao brda himalajska" da njima iskaže kontinuitet naše patnje. U tim danima u Zecu je proklijala misao da se umjetnošću odupre zlu vremenu i aktom kreacije oduži svoj dug zavičaju, nepokornicima koji su vijekovima na ovom tlu ratovali oružjem i žestokom riječju.
"Televizijski mejdan Simeuna Đaka" Petra Zeca je svojevrstan dnevnik rađanja jedne ideje i njeno sazrijevanje u filmski scenario. Pisac bilježi svakodnevne događaje, susrete, razgovore koji, iako na prvi pogled raspršeni i slučajni, predstavljaju zapise, razmišljanja, zaključke, stranice ispisane rukom pažljivog posmatrača, sineaste od duha i sluha koji život i literaturu prevodi na jezik pokretnih i ozvučenih slika.
Zec u svojoj knjizi otkriva genezu scenarija, način na koji on prilazi materiji i stvaralački je preobličava u nov umjetnički kvalitet. Autor polazi od Kočićevog teksta, ali ga ne "prepričava". On traži ono što u njemu ima najveću filmsku specifičnu težinu. Zadržavajući Kočićev duh, pejzaž i atmosferu, on posebnu pažnju poklanja slikanju zmijanjskog svijeta, ljudi oporih i tvrdih, divljačnih i postojanih, strasnih i ponositih i žena vrele i strasne krvi.
Knjiga Petra Zeca, dnevnik i scenario za TV film, bogato je ilustrovana snimljenim materijalom. Ona je nesvakidašnja i inspirativna. Zec u njoj otkriva svoje duhovno bogatstvo, kulturu, iskustvo, filmski nerv. Ovakva knjiga piše se srcem i pameću, zahtijeva tako mnogo duše.