Često me pitaju čitateljke šta kad dožive tešku izdaju prijateljice, šta kad se na ono "Upomoć prijateljice" ona ne oglasi, nego naprotiv, kad vam okrene leđa i bez pokušaja da pomogne?
A mi žene naša prijateljstva doživljavamo kao i brak - u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi! Ali opet desi se, neko sa kim ste delili tajne, šapate, kikote, garderobu, noći i dane - prosto okrene vam leđa kada vam možda i život visi o koncu bez pokušaja da vam pruži ruku, a vi ste upravo upali u bunar ili more puno pirana. Samo vam kaže ja idem - i ostavi vas nasred pučine ili dubini bunara!
I onda vi nekim čudom preživite i šta sad?
Čovek ne sme osećati gorčinu kad doživi tešku izdaju prijatelja, kad te npr. prijateljica ostavi u najtežoj životnoj situaciji, oprosti joj sa mirom u duši i bez ljutnje, jer svako reaguje iz svog instinkta, svesti i srca. Ne može čovek zameriti čoveku što mu je njegov komfor bio iznad prijateljevog života jer, ruku na srce, ma koliko se kleli u moral, odanost i večno prijateljstvo, neretko se desi da baš ti koji se najviše kunu pobegnu glavom bez obzira. Ali ljudi nisu krivi, da nije tako, herojstvo ne bi bilo tako retko i posebno! A neretko život donese takve situacije da se kako muško-ženska ljubav, tako i prijateljstvo stavi na probu. I tako mnoga prijateljstva puknu jer se oni ostavljeni na cedilu osete izdano, ozlojeđeno, ljuto i ne mogu da oproste. A mesta ljutnji nema, svako radi najbolje šta može iz svoje svesti i instinkta, a bilo bi glupo i da osuđujemo sebe što smo nekog precenjivali u bilo kom segmentu. Jer heroja je malo, a ljudi puno, a velika ljubav nije stvar odluke, nego instinkta. Majka koja skače u reku za sopstvenim detetom - da, malo je njih koje ne bi skočile. Ali ima i takvih... Ali čovek koji skače u reku za prijateljem - dešava se često, ali dešava se češće i da prijatelj odšeta jer voda je hladna, brza, neprijatna... Postoje ljudi koji će skočiti bez razmišljanja i za nepoznatom osobom, prosto to im je u instinktu kao što je ovima samoodržanje. Ne može čovek osuđivati nikoga jer ni sam ne zna kako bi reagovao kad ga uhapse, kad mu je smrt za vratom... ali, eto, kad nekim čudom preživiš, onda se pitaš šta dalje, setite se genijalne scene - Bridžit Džons u lisicama u Bangkoku, drugarica je ostavlja i leti za London! Da ne propadne karta, a i frka je... šta onda? Toksično, tužno i nezdravo bi bilo ne moći oprostiti jer je njen instinkt samoodržanja bio jači od ljubavi prema prijateljici i, da izvinite, jeb.ga, to je tako i nikako više. I to treba razumeti...
Meni je ta pomenuta scena iz filma paradigmatična za sve ženske izdaje, Bridžit u bajbok, ova ode u London kući. To je neretka metafora za mnoga prijateljstva. Dobro je u dobru, ali ako stvari odu po zlu, sorry, moj avion poleće! I ako preživiš, licemerno bi bilo lagati da je to prijateljstvo dalje moguće nastaviti kao da se ništa nije desilo, jer kad te neko ostavi u najtežoj životnoj situaciji, ne osvrćući se da mu ne propadne karta, a ti slučajno preživiš azijski zatvor, ne možeš više da pijuckaš kafu i kikoćeš se na manikiru sa njom kao da se to nije dogodilo. Podjednako je dakle toksično i ne moći oprostiti i lagati da je sve kao pre, jer i ljutnja i laž podjednako jedu dušu. I opasno je kad laž zameni oprost, zato čovek mora imati srce za oproštaj, a snagu da izbegne licemerje nečega što je nestalo!
Veliki broj žena ili ne može da oprosti i nosi gorčinu i ljutnju i tako sebe truje, a takođe veliki broj laže i sebe i prijateljicu da je sve kao pre! Retki opraštaju, ali ne nastavljaju zombirano prijateljstvo jer laž je pogubna baš kao i ljutnja. Svako ima svoju prijateljicu koja je otišla za London dok su nas hapsili u Bangkoku. Šta ćemo uraditi, opet je do našeg srca i ega, odnosno da li će ego moći da oprosti i da li će srce moći da kaže neću da lažem ni tebe ni sebe... odletala si.