Jelena Lučić dramska je spisateljica iz Pala, koja je dramom "Rupa: multiet(n)ička bajka o strahu" pobijedila na 44. konkursu "Branislav Nušić" za originalnu dramu Udruženja dramskih pisaca Srbije. Ovim je nagrada sa imenom najvećeg dramskog pica kod Srba prvi put stigla u Republiku Srpsku.
"Radnja se odnosi na ulogu četiri komšinice i jednog 'Vrapca' u događaju koji je poremetio lokalne i svetske vojne snage - gašenju sistema 'Zvijeri', izvora zujanja i nenormalnosti u životima stanovništva. Na većinom pitom način, usputno, kroz komšijski mikrosvemir opisana je savremena Bosna i Hercegovina, sva kakva je po realnosti - između apsurda, komedije, fantazmi, mentaliteta, okova prošlosti, neminovne geopolitičke sudbine i prozirnosti svih dimenzije laži u kojima smo (su)živeli. No komad se odvaja i stavom o realnoj vrednosti naših života i življenja, koje ljudskost i tananost (i to ne samo ženska) ipak posle svega mogu da obnove", stoji, između ostalog, u obrazloženju žirija koji je radio u sastavu Vladimir Đurić Đura, Tamara Lujak i Zoran Stefanović.
Više o nagradi, svojoj drami i o dramskoj književnosti uopšteno, ovim povodom, Lučićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada sa Nušićevim imenom i koliko uviđate da znači za sredinu iz koje potičete i gdje živite?
LUČIĆ: S obzirom na to da je u mom ličnom, intimnom leksikonu pisaca do kojih držim Nušić upisan kao Branislav Vaistinu Silni, uz najličniju napomenu-smjernicu "Nije nušićevski ćutati", koju, ako hoćete, možete shvatiti i kao autopoetičku, jasno je da veće i značajnije nagrade od ove sa njegovim imenom za mene nema. To, naravno, ne znači da ostale postojeće nagrade za dramsko stvaralaštvo ne smatram vrijednim i značajnim, naprotiv. A što se "sredina" i "zajednica" tiče, značajna je za moju porodicu i prijatelje, što je i razumljivo i očekivano. Kod nas se drame uglavnom ne čitaju, pa tako ni nagrade iz te oblasti širem publikumu ne znače ništa.
NN: Kako smo kao društvo dospjeli do toga da su Nušićeve komedije aktuelnije danas nego što su bile u vremenu kada su napisane?
LUČIĆ: Nušićevi likovi, svakako po mnogo čemu univerzalni tipovi i prilično vjerna ogledala mentaliteta našeg čovjeka (tumačiti po vlastitom nahođenju), prava su nevinašca naspram likova kakve bi današnji Nušić "preuzimao" iz stvarnosti. Izuzetak je njegov komad "Pokojnik", i temom i karakterima najbliži našem vremenu. Najvjerniju i najistinitiju ilustraciju tog napredovanja u zlosti naći ćete u komadu Nenada Tadića "Pokojnik u Narodnoj skupštini", pisanom i igranom još 1993/94, a, baš kao i u Nušićevom slučaju, jednako, pa čak i više, aktuelnom danas. Isti je slučaj i sa Tadićevim ratnim komadom "Šehidi u Dušanovom carstvu", danas aktuelnijem nego ikad… Inače, uznapredovali smo toliko da bi današnji Nušić, pod pretpostavkom da bi uopšte bio objavljivan, čitan i postavljan, zasigurno bio proglašen državnim neprijateljem, narodnim izdajnikom, stranim plaćenikom, autošovinistom i tome slično. Žigosan i omalovažen u sredstvima javnog informisanja, svakako dočekan na nož inače inertne, bezmalo nepostojeće književne, odnosno pozorišne kritike, a možda i krivično gonjen i osuđen na dugogodišnju, ako ne i doživotnu robiju, uz javno spaljivanje njegovih eventualno objavljenih djela i opšte oduševljenje takozvanog (jednoumnog) javnog mnjenja... Tadić je još dobro i prošao. "Samo" su ga gurnuli u ladice i "zaboravili" da ne bi remetio opšte lažiranje stvarnosti.
NN: U drami "Rupa" dominantna je fudbalska i kladioničarska terminologija. Žiri, između ostalog, prepoznaje i uticaj Novog primitivizma. Da li su u pravu što se tiče tog uticaja i koliko Vam je fudbal bio značajan za pisanje drame, ne samo u jezičkom, nego i u metaforičkom i simboličkom smislu?
LUČIĆ: Mogu da razumijem otkud žiriju takav utisak, ali moram da kažem da takvog uticaja nije bilo. Riječ je naprosto o jeziku i mentalitetu jednog podneblja, a ni jedno ni drugo nije izum "novoprimitivaca" niti su oni svojim kratkotrajnim djelovanjem stekli tapiju na njega, kao što, uostalom, ni uvođenje likova sa margine u popularnu muziku, na film i TV, ili u književnost, nije izum ni sarajevske niti bilo koga grada "škole", čega sve ne. Uz to, nisam sklona poštovanju pokreta koji se definišu kao otpor bilo kom obliku establišmenta (kulturnog, društvenog, političkog) i doživljavaju ga s izvjesnom dozom prezira, kako je Novi primitivizam definisao Dr Karajlić, da bi potom služili istom tom establišmentu zabavljajući najšire narodne mase u udarnom večernjem terminu državne televizije skečevima kalibra današnjih "Kursadžija" i dijeleći binu sa, recimo, ne "Indeksima" koje su takođe prezirali, nego sa nju folkerom Fadilom Toskićem... Što se fudbala tiče, činilo mi se prikladnim uvesti žene u jednu dominantno mušku priču upravo preko muškima "najvažnije sporedne stvari na svijetu" - em poznaju igru, em će taj jezik najlakše i najispravnije razumjeti, a ako je riječ o o(p)stanka u ligi i najozbiljnije shvatiti. Kako se o opstanku ovdje i radi, vjerujem da eventualnom čitaocu neće biti teško da sam raščita i "fudbalske" simbole i metafore.
NN: Da li svog Vup(ka) iliti Vrapca, centralnog junaka drame, vidite kao bosanskog Godoa koji ipak dolazi, kako je takođe prokomentarisao žiri?
LUČIĆ: Godo, pa i bosanski, dolazi samo u bajkama, a podnaslov "Rupe" je "Multiet(n)ička bajka o strahu" i utoliko je u ovom slučaju zapažanje žirija tačno. Svijest o tome da ogromna većina ljudi tavori u beznađu i dubokom (pogrešnom) uvjerenju da od njih ne zavisi ništa i da im ništa i ne preostaje osim uzdanja u zamišljenog spasitelja koji će jednim potezom svog čudotvornog štapića osvijetliti tamni vilajet i donijeti mu svekoliko blagostanje (šta god ko pod tim podrazumijevao) na neki način me je i prisilila da jedno takvo biće postvarim makar u svojoj drami. Vupko, međutim, ne nosi skupo odijelo, ne vozikaju ga u audijima, ne kezi se sa bilborda, niti ače i buče sa TV ekrana, govornica, naslovnih strana, amvona i njima srodnih predikaonica. Otuda, u našem vrijemeprostoru, čiji smo taoci decenijama, takvoga Godoa bi u najmanju ruku urgentno strpali u duševnu bolnicu, i to pod ključ, iza rešetaka, trajno, mada je vjerovatnije da bi ga još urgentnije krvnički zatukli za prvim ćoškom da bi se preduprijedila opasnost od njegovog eventualnog bjekstva iz pomenute ustanove i "trovanja" svekolikog pučanstva svih vjera i nacija onim što On propovijeda. Paradoksalno, njegov najveći "grijeh" bio bi u tome što se u obraćanju drugom čovjeku drznuo da potegne čarobnu riječ - brate. A, svidjelo se to kome ili ne, ako ni po čemu drugom, svi smo mi ovdje braća po nesreći i stradanju. I svi smo bivali i žrtve i dželati jedni drugima, u manjoj ili većoj mjeri, ali bezgrešnih u tom smislu nema. Ljekovito bi bilo, a i zadnji je čas, čini mi se, zagledati se u vlastito et(n)ičko ogledalo, svak u svojoj skučenoj avliji i pred "svojim" Bogom - te, za početak, priznati to makar sebi, a onda biti Čovjek pa to i izgovoriti i pred "svojima" i pred onima "drugima". Zaista, krajnje je bezobrazno, infantilno i nadasve neetično tu i takvu odgovornost sa sebe prebacivati na Godoa koji nit luk jeo, nit luk mirisao.
NN: Mislite li da je strah o kojem pišete najveća poveznica etničkih grupa u savremenoj Bosni i Hercegovini ili bar najjače sredstvo kojim elite tri, kako se to kaže, konstitutivna naroda manipulišu?
LUČIĆ: Ne samo da mislim nego tome i svjedočim vlastitim strahom koji je sasvim osnovan, s obzirom na ovdašnja krvoprolića u proteklih stotinak godina. Strah bih radije nazvala razdjelnicom ovdašnjih etničkih grupa, a poveznicom isključivo u okviru jedne etničke grupe koju ćete najlakše homogenizovati stalnim podsticanjem straha od druge (ili druge dvije). U tom smislu, za elitu takav strah jeste idealno i najmoćnije sredstvo manipulacije svime i svima, dakle, preduslov o(p)stajanja na vlasti, dakle, pretpostavka bezočnog bogaćenja pod krinkom "nacionalnih interesa". Imamo, dakle, tri ograđena tora prepuna preplašenih ovčica kojima se od vukova na čiji će mig nasrnuti na susjedne torove priviđaju dobrostivi pastiri, dok vukovi seire, nepodijeljeni i okupljeni oko zajedničkog plijena… U novije vrijeme pak ovom međuetničkom pridružuje se i unutaretnički - strah da ćete biti izopšteni i pojedeni od svog stada ukoliko zablejite drugačije.
NN: Ženski likovi Seka, Dika i Maca su, rekao bih, žene starog kova, na čijim plećima "leže" njihove kuće, a i komšinice koje su neformalna obavještajna služba naselja u kojem žive i koje svako od nas može prepoznati u svom komšiluku. Šta Vam je bilo najvažnije prilikom gradnje ženskih likova?
LUČIĆ: U Riječi autora koja je objavljena uz "Rupu" napisala sam da je prije nešto manje od 2.500 godina Aristofan otkrio efikasan lijek protivu rata, najgenijalniji i najnasušniji od svih čovjekovih izuma, sačinivši i recept za njega pod nazivom "Lisistrata". No, na nesreću vaskolikog čovječanstva sviknutog na to da se drame ne čitaju nego gledaju, ostavši nepoznat široj javnosti, ovaj recept sve do danas pretrajava tek kao jedna od stavki evidentiranih u istoriji svjetske književnosti… Zarad manje upućenih čitalaca, reći ću samo da u Aristofanovom komadu žene iz zaraćenih Atine i Sparte, kojima je pun kufer višedecenijskih ratova, odluče da svoje muževe-ratnike na okončanje rata primoraju tako što će im uskratiti izvjesne "bračne dužnosti", a nakon mukotrpne borbe u tome i uspijevaju. U mom komadu pak svi ženski likovi su majke, uz to i supruge negdašnjih ratnika, dakle, žene koje su jedan rat već preživjele i pritom svjesne da je i naredni neminovan ukoliko se službenici Jazbina iz kojih se upravlja održavanjem i, po potrebi, podgrijavanjem atmosfere koja vodi ka još jednoj klanici - u ovom slučaju za rat prispjele (i njihove) djece - u toj raboti ne onemoguće. Ne vjerujem u to da se ijedna majka ponosi time što je u ratu sahranila sina, niti da uopšte postoje majke koje bi danas potpisale saglasnost da im dijete sutra pogine zarad bilo čega. I nikad u to neću povjerovati. Uz to, moje junakinje su se već uvjerile da "jazbinaši" koji njihova čeda guraju u izgibiju po pravilu i svoju djecu i sebe sklanjaju na sigurno dok izgibija traje, za to vrijeme prebrojavajući parice koje će na mrtvima zaraditi, a potom se, iz ličnog blagostanja, kleti u njihove "svijetle grobove". Otuda, nisam morala da gradim likove - takve žene-majke, već izgrađene, svuda su oko nas i samo sam im dala priliku da progovore, nadajući se da će početi to da čine i organizovano i glasno, tako da ih čuju svi. Spasonosno bi bilo, za sve, i povesti se za njihovim primjerom.
NN: Kakvo je Vaše viđenje dramske književnosti u Republici Srpskoj?
LUČIĆ: Osim što bih je stavila pod navodne znake, rekla bih, slikovito, da je to jedna amorfna masa stara 33 godine, sa samo jednom kristalnom strukturom - dramaturgijom Nenada Tadića. Do sada, i sada, Tadić je jedini naš dramatičar do te mjere prepoznatljiv i autentičan da se s pravom može govoriti o, recimo, tadićevskom humoru, tadićevskoj didaskaliji, tadićevskoj viziji stvarnosti... a s obzirom na njegovu neizlječivu sklonost da se zagleda i zarovi u fenomene pred kojima se po pravilu žmuri ili se od njih okreće glava, poričući ih ili čineći se nevješt - i o tadićevskoj subverzivnosti, po svemu jedinstvenoj u "dramskoj književnosti Republike Srpske". Uprkos svemu tome (ili zahvaljujući tome?), komadi Nenada Tadića i danas su "stalni repertoar svih scena, osim pozorišne", kako je Željko Grujić onomad podnaslovio "Komendije" ovog dramatičara, a da li je na stvari manjak kompetentnosti da ga se prepozna, etičnosti da ga se prizna ili smjelosti da ga se igra, ili pak sve to skupa ili od svega pomalo, pitanje je koje zavređuje barem jednu temeljnu teatrološku studiju. U obzir treba uzeti, svakako, i rad sarajevske pozorišne grupe "Šarlatani" (1982-1992), u kojoj je Tadić bio i pisac izvođenih tekstova, i reditelj, i glumac, a čija su publika, pored ostalih, bili i profesori Nikola Koljević, Josip Lešić, Zdravko i Lidija Grebo, Tvrtko Kulenović i mnogi drugi. Pametnom dosta.
NN: Kako ocjenjujete dosadašnji rad još mladog Narodnog pozorišta Istočno Sarajevo i uopšte teatarsku scenu kod nas?
LUČIĆ: Da nema Narodnog pozorišta u Istočnom Sarajevu, ne bismo ni znali da je dovoljno raspolagati jednim objektom i u njemu kolektivom koji čine upravnik, dva direktora, računovođa, pravnik, portir i čistačica da bi se nešto nazvalo pozorištem, pa još i Narodnim! Istina, kolektivu je tri godine nakon što je pozorište osnovano pridruženo, zamislite čuda, čak dvoje glumaca - uz saglasnost osnivača, podrazumijeva se, koji je i jedini odgovoran za sve navedeno. U takvim uslovima, ocjenjivati dosadašnji rad znači ocijeniti satiranje Zorana Todorovića i Borka Močevića, umjetničkog i tehničkog direktora, koji su istovremeno i: dramaturg, reditelj, scenograf, rekviziter, producent, svjetlo i ton majstor, grafički dizajner, stolar, kolar, tesar, klesar i šta sve ne, dakle, ljudi koji za jednu platu rade po pet-šest poslova... Gospodu koja je u septembru 2021. osnovala ovo pozorište, uz halabuku o preko pedeset novih radnih mjesta, važnosti "kulturnog uzdizanja" entiteta nam i tome slično, treba pitati kako ocjenjuju vlastiti učinak na (ne)omogućavanju uslova za rad pozorištu u Istočnom Sarajevu, a taj rad ocjenjivati tek kad se steknu uslovi za samostalnu produkciju. Na drugi dio Vašeg pitanja odgovoriću kad teatarska scena kod nas bude naša.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.