BANJALUKA - Književna tribina Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS), na kojoj je gostovao Slobodan Jović, pjesnik iz sela Tobut iz opštine Lopare, održana je u Banjalučkom studentskom pozorištu na Podrum sceni u Gospodskoj ulici, krajem prošle sedmice, tačnije u petak.
Nezgodan termin, kazali bi organizatori događaja iz oblasti kulture.
Riječ je o trećoj književnoj tribini UK RS koju vodim u tekućoj godini i jednoj od mnogih književnih večeri koje sam vodio.
Međutim, ovo veče meni je bilo izuzetno značajno zbog bliske mi poezije Slobodana Jovića. Ta poezija ispunjava dva osnovna kriterijuma koja tražim: da bude u isto vrijeme dubokoumna i jednostavna. Takvo je, vjerujem, bilo i samo književno veče.
Na kamernoj sceni sto i dvije stolice. Za stolom Jović i ja, a na stolu njegove tri najnovije knjige. U publici svega 15 ljudi koji se uglavnom poznaju između sebe i to je, nažalost, trenutna sudbina većine književnih večeri u Banjaluci.
"Banjalučka podružnica UK RS ima stotinak članova i umjesto da ti ljudi dođu i čuju jednog od najboljih srpskih pjesnika Slobodana Jovića, oni sada pišu", reći će na kraju večeri Predrag Bjelošević.
"Ja im zavidim", odgovoriće Jović nimalo ironično.
Inače, dodaće on, ako je u publici više ljudi nego za govornicom, to je još i dobro.
Zbog čega su književni događaji ovako loše posjećeni značajna je, ali i tema za neki drugi tekst. O tome ko je, kako i zašto otjerao ljude sa pjesničkih večeri, dakle, pričaćemo drugom prilikom.
Ovom prilikom valja reći da je atmosfera na književnoj tribini pred tih 15 ljudi bila više nego uspješna, tim prije jer je bila intimna.
Podrum Banjalučkog studentskog pozorišta, usput, potvrdio je moju dugogodišnju tezu kako je poezija u katakombama, i kako su današnji pjesnici poput ranih hrišćana koji gotovo krišom pričaju o svojoj vjeri, u ovom slučaju, o poeziji. Ako na to dodamo i naziv knjige koju smo predstavili - "Isusov trn", sličnost je još veća.
Jovićevu knjigu "Isusov trn" prošle godine objavila je Srpska književna zadruga i uglavnom smo pričali o ovom djelu. Naravno, bilo je riječi i o njegovim ranijim knjigama za koje je nagrađivan uglednim nagradama ovdje i u Srbiji.
Nekoliko dana kasnije stići će i vijest da je Jović, za ovu knjigu, jedan od četiri dobitnika "Pečata varoši sremskokarlovačke", što me je obradovalo.
Sam naziv i sadržaj knjige "Isusov trn" asocirao je da razgovor započnemo temom Boga i religije, odnosno pitanjima o tome koliko je pjesnicima i umjetnicima, bili oni vjerujući ili ateisti, zapravo bliska misao o Bogu.
Uzgred, pišući o knjizi "Isusov trn" kritičarka Slađana Ilić reći će da ista svjedoči o prozorljivosti pjesnika i njegovim moćima da u svemu vidi Boga. On to, piše dalje, čini lako zato što zna da se sveprisustvo Božje najbolje vidi u malim stvarima.
"Moj prijatelj Nikola Vujčić kaže da je Homer u tri stiha opjevao zatvaranje vrata, a isto u tri stiha je opjevao i smrt Hektorovu, što znači da mi ako nešto ne vidimo kao veliko i značajno, ne mora da znači da to nije tako. Što se tiče ideje o Bogu, ja vjerujem da svuda oko nas postoji jedna nemušta, nevidljiva poezija koju mi treba jezički, ili nekim drugim medijem, da oslobodimo, da oživotvorimo, da napišemo. Tako se ja trudim da budem dobar posmatrač, da pišem na nivou svog talenta, da budem pošten prema sebi, prema čitaocu i prema jeziku", riječi su kojima je Jović započeo razgovor o knjizi koja je podijeljena u tri poglavlja: "Krst koji hoda", "Pripjat" i "Meso".
Prvobitna ideja je, kako je rekao, bila da i naslov knjige bude "Pripjat", ali je odustao od toga. Grad na današnjem sjeveru Ukrajine nakon černobiljske nesreće iz 1986. godine simbol je katastrofe, pa se i u Jovićevoj knjizi vezuje za nesreću i katastrofu. U tom poglavlju su pjesme o ratovima i stradanju.
Knjiga je, kako rekosmo, objavljena prošle godine, a igrom slučaja ove godine u Ukrajini započeta je nova katastrofa u vidu bratoubilačkog rata. Stoga, oni koji dovoljno ne poznaju istorijske procese i ne znaju za stalna ponavljanja grešaka čovjeka i njegovu težnju ka srljanju u propast, na osnovu Jovićeve knjige, povjerovali bi u proročke moći pjesnika.
Slobodan Jović je, kao i mnogi od nas, dijete koje je prošlo formativni period za vrijeme rata, ali i kroz, reklo bi se, postratnu nikad završenu tranziciju.
Dugo u sjećanju nosim jednu pjesmu iz njegove knjige „Strah od savršenstva“ u kojoj opisuje da je drvo izraslo iz rupe, koju je stvorila granata.
To drvo moćna je slika kako ljudske prolaznosti, tako i ljudske gluposti.
"Ne znam da li bi bilo bolje da sam kao odrastao čovjek prošao kroz to ili kao dijete. Međutim, meni je umjetnost pomogla da to kreativno prevladam, da iznutra očvrsnem. Umjetnost ima i tu terapeutsku komponentu. Utiče na pojedinca, ali za kolektiv malo može da učini. U čitavom ludilu današnjeg rata žao mi je ljudi koji pate", istakao je Jović.
Na temu rata i katastrofe prirodno se nadovezuju teme iz trećeg poglavlja "Meso", u kojem Jović, između ostalog, piše da su vladari ovog svijeta osim visokih škola tajno učili ubrzani kurs kasapskog zanata.
"'Meso' mi se učinilo kao jedna globalna metafora vremena u kojem živimo. LJudi na kognitivnom nivou obično nisu u mogućnosti da pročitaju ništa opširnije od aforizma. To sam opisao kroz 'Meso'. Imate milion emisija danas. Koji god kanal prebacite samo se nešto kuva, nešto se mijesi, nešto se peče. LJudi robuju hedonizmu, a ja sam pokušao nešto iz te pozicije da progovorim", pričao je Jović.
Tokom večeri bilo je riječi i o "Bokatinom dijaku", časopisu za književnost, umjetnost i duhovnost čiji je glavni i odgovorni urednik Slobodan Jović. Časopis je ove godine doživio dva mala jubileja: desetu godinu izlaženja i dvadeseti broj.
"Drago mi je da u Loparama postoji takva publikacija. Svaki put kada se pojavi nova sveska ja sam presrećan što tekstovi značajnih autora mogu da odu u svijet. Na nekom festivalu u Osječini bio je Mihajlo Pantić i kada mu je jedan moj kolega ponudio časopis, on je uzeo i rekao da je čuo za taj časopis koji izlazi u Loparama. Dok Mihajlo Pantić zna za časopis iz Lopara, nije loše. To je znak da sam uspio", rekao je Jović.
On je pričao i o autentičnosti u umjetnosti.
"Ne može biti istinski autentičan umjetnik onaj koji napravi kompromis sa svijetom. Dakle, svako relativno inteligentan vrlo dobro zna kako stvari funkcionišu. Idete i hvalite strukture, podržavate one koji su na vlasti, kada se ti smijene podržavate druge, dobijate beneficije i nema problema. Međutim, ako pristanete na taj kompromis, vaše riječi se ne drže, a i što bi rekli pravoslavni hrišćani - izgubi se blagodat", naveo je Jović.
Jović u jednoj pjesmi nove knjige kritikuje i digitalnog čovjeka, odnosno kritikuje robovanje tehnologijama, dok u drugoj idealizuje poeziju u štampanom obliku. Lirskom subjektu jedne Jovićeve pjesme poezija u štampi stiže pred zoru, a u tom trenutku se u njegovoj kući svjetla sama pale kako bi bio spreman za čitanje.
"Kada smo bili u Mirjevu i imali književno veče, naš generacijski drug Nikola Živanović rekao je da postoji dilema da li je poezija uništena kada je nastala štampa ili kada je nastao internet, ali kako je dodao - poezija je izgubila smisao i uništena je onog trenutka kada je čovjek postao pismen. To je naravno šala, ali dok nisu postali pismeni ljudi su zaista poeziju pamtili i nosili je u sebi", ispričao je Jović, izražavajući svoju vjeru da će poezija i književnost opstati, ali i da je nužno da opstanu u štampanoj formi.
Poezija, dakako, opstaje i kroz živu riječ. Tome je doduše svjedočilo samo 15 ljudi u publici na ovoj književnoj večeri. Poezija, međutim, nije tu zbog tek 15 ljudi.
Desetine i stotine hiljada ljudi u tom trenutku bile su u blizini, ali ipak negdje drugdje.
Oni su možda i odustali od poezije, ali poezija nije od njih. Živi dokaz su, između ostalih, knjige Slobodana Jovića. U njima štošta je rečeno o čovjekovoj suštini.