ISTOČNO SARAJEVO - Književnik iz Banjaluke Jovo Čulić kaže da se posljednjih nekoliko godina pokazalo da književna scena u Republici Srpskoj nije zatvorena, jer romani i poezija autora sa ovog prostora sve češće ulaze u uže izbore i osvajaju značajne regionalne i evropske nagrade, kako u literaturi za odrasle tako i za djecu.
"To ne znači da je ta scena idealna, ali znači da je živa, konkurentna i sposobna da, uprkos hroničnim problemima koji je prate, iznjedri djela koja sa uspjehom prelaze granice. Kao što je nama drago kada neko književno djelo sa ovih prostora dobije priliku da učestvuje na konkursima izvan Republike Srpske, bude primijećeno i nagrađeno, tako smo dužni da učinimo sve kako bi i naši konkursi i nagrade bili otvoreniji, a ne isključivo lokalnog karaktera", navodi Čulić.
On ističe da su, stoga, za cijelo srpsko pisano područje prošireni konkursi banjalučke podružnice Udruženja književnika Republike Srpske, i to za nagrade "Đuro Damjanović" za najbolju knjigu i "Stanko Rakita" za najbolju knjigu za djecu.
Prema njegovim riječima, rezultat je da na ove konkurse sada pristiže po nekoliko desetina knjiga, čime je ostvaren i kvantitet i kvalitet, a samim tim i veća vidljivost i ugled Republike Srpske u književnom svijetu.
"Ove godine na oba konkursa stiglo je toliko dobrih knjiga, i to od renomiranih autora, da je bilo pravo zadovoljstvo pročitati sva ta imena. Ovo je, međutim, tek prvi korak. Drugi bi morao biti da nagrade budu bolje vrednovane, što bi sigurno privuklo još više kvalitetnih autora i obezbijedilo kontinuitet, ali i da članovi žirija ne rade volonterski ili za simbolične naknade", smatra Čulić, koji je i član Udruženja književnika Republike Srpske.
To bi, ukazuje on, svemu dalo još veći stepen neophodne ozbiljnosti jer, iako Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske uglavnom podržava oba konkursa, ta su sredstva nedovoljna, pa se organizatori često snalaze kako znaju i umiju, tražeći donatore i sponzore.
Čulić napominje da u Republici Srpskoj, osim Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, institucije koja sistemski podržava izdavanje knjiga kroz konkurse za "Sovu" i "Sovicu", u regionu djeluje još samo nekoliko ozbiljnih izdavača, većinom su to štampari koji piscima kao honorar dijele njihove sopstvene knjige, koje se onda većinom poklanjaju.
"Zbog toga, piscima postaje sve teže da svoje knjige približe čitaocima. Pojedine knjižare su ranije uzimale knjige na komisionu prodaju, ali sam u nedavnim razgovorima saznao da im je ta praksa u međuvremenu obustavljena, odnosno da više ne mogu sklapati ugovore sa fizičkim licima – piscima. Time je i ta mogućnost prodaje knjiga praktično otpala", ukazuje Čulić.
On navodi da je pisac ovdje istovremeno i autor, i dizajner, i promoter, i distributer, i animator publike. "Od njega se očekuje da bude zahvalan na svakom pozivu, na svakoj stolici u sali, na svakom simboličnom honoraru", dodaje Čulić.
Prema njegovim riječima, nerijetko se pisci sa ovih prostora okreću izdavačima u Srbiji, što zbog šire distribucije, ali i veće evropske vidljivosti.
On navodi da i njega i njegove kolege najviše boli odnos društva prema piscima, a često i nepoštovanje i arogancija pojedinih knjižara.
"Kultura se rado spominje u govorima, ali rijetko u budžetima. Knjiga se voli načelno, ali se slabo kupuje. Kod nas je i reklama za knjigu rijetka pojava, za razliku od Srbije, gdje izdavači stoje glavom i bradom iza svojih pisaca i njihovih djela, promovišući ih na sve dostupne načine. Reklame za knjige su izuzetak, a ne pravilo i najčešće se sve svodi na objave na društvenim mrežama u kojima sami pisci predstavljaju ono što su objavili", navodi Čulić, dobitnik više prestižnih književnih nagrada u Republici Srpskoj i okruženju.
Promocije novih knjiga, ističe on, po pravilu, nastaju na ličnu inicijativu autora, a brine i činjenica da osjetno nedostaje i više kritičkih osvrta na knjige.
"Sve je manje onih kojima je književna kritika zanimanje, koji prate izlazak novih naslova i o njima argumentovano pišu. Zbog toga smo često osuđeni na preporuke prijatelja ili sopstveni instinkt, na šarene korice i već osvojene nagrade kao jedine orijentire pri izboru knjige", primjećuje Čulić.
On smatra da je institucionalna podrška piscima od velikog značaja.
Prema njegovim riječima, u posljednje vrijeme pojavili su se novi konkursi za književnike, ali i za druge kulturne djelatnike, koje je pokrenulo Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, što jeste ohrabrujuće i zaslužuje svaku pohvalu, ali kada je riječ o prevođenju književnih djela domaćih autora, ovdje gotovo da i ne postoji ta praksa.
"Godinama sam bezuspješno pokušavao da obezbijedim sredstva za štampanje knjige izabranih pjesama za djecu `Deset dečjih zapovesti`, koju sam prveo na engleski jezik. Ta knjiga je trebalo da me predstavi Švedskom savjetu za kulturu u vrijeme kada sam, u ime BiH, bio nominovan za Memorijalnu nagradu `Astrid Lindgren` 2013. i 2014. godine. Iako su pjesme koje su ušle u tu knjigu u drugim izdanjima dobijale podršku Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, sada nije dobila finansijsku podršku. A riječ je bila o prevodu za jednu od najznačajnijih svjetskih nagrada za književnost za djecu", napominje Čulić.
Čulić smatra da bi država trebala da sistemski podržava prevođenje djela domaćih pisaca na druge jezike, jer to nije trošak već ulaganje u kulturnu vidljivost, kao i u jezik i autore.
Prema njegovim riječima, književni susreti imaju izuzetan značaj za pisca, jer mu daju adrenalin i vraćaju stvaralačku energiju.
"Upravo na tim susretima, na licu mjesta, može se provjeriti kako se ono što ste stvarali prihvata kod onih kojima je i namijenjeno – u samom srcu čitališta", kaže Čulić i dodaje da je u proteklom periodu učestvovao na književnim susretima i radionicama u Vranju, Drvaru, Grahovu, Istočnom Sarajevu i Banjaluci.
On kaže da su susreti sa drugim piscima višestruko dragocjeni, jer, osim razmjene knjiga, ideja i dobrih vibracija, na takvim mjestima nastaju i anegdote koje se prepričavaju cijeli život, od kojih pamti posebno one koje je doživio sa pokojnim Minjom Subotom.
"Književni susreti su nezamjenjivi - tu se najbolje vidi da živa riječ, kad je iskrena, pronalazi put do svake publike, bez obzira na godine i ima snagu koju nijedna knjiga na polici ne može sama da proizvede", ističe Čulić.
Jovo Čulić, osim pjesama i priča za djecu, objavljuje aforizme, te priče i pjesme za odrasle, a napisao je i scenario za kratkometražni igrani film "Poslednja želja" za Radio-televiziju Vojvodine.
Prema knjizi "Junak u tregerima" urađena je istoimena predstava za djecu koja je na repertoaru Dječijeg pozorišta Republike Srpske.
Čulićeve pjesme su prevođene na engleski, ruski, slovenački, makedonski, mađarski, njemački, francuski, italijanski i bugarski jezik. Zastupljen je u čitankama, lektiri, raznim antologijama i enciklopedijama.
Redovan je učesnik Međunarodnog festivala poezije za djecu, koji godinama organizuje "Produkcija Prvi kadar" iz Istočnog Sarajeva, piše Srna.