BRATUNAC - U srpskim planinskim selima ilijaške i vareške opštine, na Nišićkoj visoravni, do dejtonskog egzodusa, njegovala se epska narodna pjesma, prenosila usmena predanja iz davnih vremena, čuvali običaji, poštovale tradicionalne vrijednosti i vaspitanje i sve to je opjevano u kratkim izvornim i nekim epskim narodnim pjesmama tog kraja
U Brgulama ispod Zvijezde planine, najvećem srpskom planinskom selu u srednjoj Bosni, rođen je 1958. godine Mlađo Stanišić, pjesnik koji je objavio šest knjiga poezije, a još dvije knjige pripremio je za štampu.
U tom vareškom selu i kraju, uz pjesmu i usmena predanja se odrastalo, učilo, vaspitavalo i živjelo. Brgule su bile jedino planinsko selo na širem području Sarajeva koje je imalo svoje kulturno-umjetničko društvo sve do izbijanja rata 1992. godine.
Bilo je izuzetno aktivno i djeca su od najmanjeg uzrasta tu učila da pjevaju, igraju, glume i tako su prenošeni tradicija i običaji ovog kraja.
I Stanišić je odrastao u tom ambijentu, slušajući momačka i djevojačka natpjevavanja, ali i epske narodne pjesme koje su neuki, ali vješti izvođači pjevali uz zvuke gusala.
Kasnije, kada je krenuo u školu i naučio da čita, imao je "zadaću" da na seoskim porodičnim sijelima, u dugim jesenjim i zimskim noćima, čita te pjesme okupljenima u domaćinskim kućama, ispod kandila i ikona. I to je bio dio tradicije i obrazovanja u tom kraju.
Napajajući se tim junačkim rodoljubivim stihovima, što su opjevali i veličali junaštvo i čojstvo i "branili sirotinju raju", Stanišić je zavolio poeziju i usmenu književnost pa je u srednjoj školi i on počeo da piše pjesme. Onako, za svoju dušu.
To ga je opredijelilo da nakon završene Mašinske škole u Sarajevu upiše Pedagošku akademiju, smjer srpsko-hrvatski jezik i jugoslovenska književnost. Bio je dobar student, ali, zbog smrti oca Božidara i porodičnih obaveza, prekida studije. Nikad se nije vratio da položi još nekoliko preostalih ispita i završi akademiju.
Stanišić za Srnu kaže da je, dok je studirao, jednom prilikom njegovu svesku sa pjesmama uzela tadašnja profesorica Razija Lagumdžija, pročitala pjesme i ohrabrila ga da nastavi pisati i da pripremi materijal za knjigu.
Od tada je počeo povremeno da se pojavljuje na skupovima, učestvuje na pjesničkim druženjima, u kulturnim programima i da objavljuje pjesme u nekim studentskim listovima. Bio je pripremio knjigu za objavljivanje, ali očeva smrt je i to odgodila i promijenila mu sve planove.
Umjesto nastavničkog posla, on je počeo da radi kao tehničar u jednoj vareškoj firmi i odvaja se od pisanja.
"U dugim ratnim noćima, u rovovima, ponovo mi se javlja inspiracija i počinjem da pišem. Veliki broj pjesama nastao je dok sam stražario i osmatrao na položajima", priča ovaj bivši borac Ilijaške pješadijske brigade u čijem je sastavu bio tokom cijelog rata.
U ratnim godinama nije bilo uslova da objavljuje stihove. Nakon rata, takođe. Krenula je borba za preživljavanje. U egzodusu Srba iz Sarajeva dolazi u Bratunac, kasnije preseljava u Zvornik i konačno u Bijeljinu, gdje dolazi do posla i tu se "skućio" i uspio da djeci omogući školovanje.
Tek osam godina nakon rata, 2003. godine, na insistiranje i uz podršku prijatelja, objavljuje prvu knjigu poezije pod naslovom "Nešto se strašno ovdje zbilo", u kojoj su bile ratne, ljubavne i druge pjesme, većinom nastale tokom rata.
Ta knjiga dolazi do poznatog pjesnika Pere Zupca, koji se zainteresovao za Stanišićevo stvaralaštvo. On ga podstiče da radi i piše recenziju za njegovu drugu knjigu "Nada je negdje iza neba".
Za pjesme iz te knjige Stanišić je dobio više nagrada i priznanja na pjesničkim konkursima i smotrama u Barajevu, Loznici, Paliću, Soko Banji, Ćupriji, Sofiji i Nišu.
Neke pjesme su mu prevedene na bugarski i engleski jezik i objavljene u stranim zbornicima poezije i listovima, među kojima u Švedskoj i Australiji.
Uslijedile su knjige "Ilijaš-ognjište užarenog bola", "Kad nađem sreću, šta ću s tugom", "Nemoj me pitati zašto ti pišem" i "Na utabanoj stazi nemira".
Stanišić kaže da najčešće piše noću, ali da to nije pravilo jer inspiracija dođe u trenutku i nastane pjesma. Ističe da ima veći broj pjesama za objavljivanje, ali i pedesetak priča, te nekoliko epskih pjesama za snimanje i pjevanje uz gusle.
Prozu do sada nije objavljivao, a pjesme, osim u njegovim knjigama, objavljivane su u većem broju domaćih i stranih časopisa i zbornika, najviše u Srbiji.
NJegove četiri epske pjesme o ratnim dešavanjima su snimljene, a stihovi: "Da plačem, ponos mi ne da, srce iz grudi hoće da ode, heroji naši iz prvog reda, beskrajnim nebom sada hode..." koje je napisao, uklesani su na spomen-obilježju poginulim srpskim borcima sa sarajevskog ratišta u porti Manastira Svete Petke u Bijeljini.
Član je bijeljinskog Književnog kluba "Jovan Dučić" i Udruženja književnika Republike Srpske.
Prema Stanišićevim riječima, prvo je počeo da piše pjesme za djecu, a zatim boemske, ljubavne, rodoljubive i zavičajno-nostalgične pjesme.
Književni stručnjaci ocjenjuju da Stanišićevu poeziju čine izuzetnom neobične, ali upečatljive metafore. To je posebno u recenziji Zbornika poezije "Semberska lira" istakao bivši predsjednik Udruženja književnika Srbije Momo Dimić.
Kao ilustraciju te ocjene on je izdvojio metafore: "širinom me pritišće ravnica", "posljednje kapi života ispijam" i "umjesto sunca sija čelik".
Stanišić kaže da se, kada ga kao gorštaka pritisne semberska ravnica, javljaju nostalgija i inspiracija i tada stihovi sami naviru i teku kao brzi planinski potočić sa rodne Zvijezde, koji huči, pada i teče, spuštajući se u ravnicu.
Tako nastaju njegovi najljepši i najživopisniji stihovi, prenosi Srna.